СРЂ

- 228 —

goneći neprijateje; Fridriha Novello iz porodice Guidi, koga smače neki Bostolo iz Areca; Farinatu đogli Scornigiani iz Pise, koji pruži prigodu svome ocu, da se pokaže velikodušnim potičući cijelu svojtu i rodbinu da se porairi s ubicom. Još vidi pjesnik grofa Orsa iz porodice Degli Alberti iz Firence, ili, kako drugi misle, iz grofovske porodice Cerbaia. Zatim ugleda Petra della Broccia. Od prostoga roda a po zanimanu liječ-nik, znao je Petar steći simpatije Filipa Smjeloga. Kadaje, godine 1276., umfo I^udevit, stariji sin Filipov, stalo se sumnati da gaje dala otrovati Marija, druga supruga Filipova, da tako pribavi svojemu sinu francusku krunu. Ovu optužbu podiže najprije Petar della Broccia. Nego proti krajici i nije se moglo ništa dokazati, ali za to stade ona i nezini pristaše da na svaki način progone Pctra, koji malo po malo izgubi sav ugled kod kraja, Kad se kasnije Filip uplete u rat s Alf'onsom X. kastilskim, osvadiše neprijate]i Petra da spletkari s Alfonsom, zato ga Filip dade ubiti. — Oslobodivši sc Dante tili duša, zamoli svojega učitela, da bi ga lišio nckih sumna o moći molitve za pokojne, na što mu Vergil odgovori, da će ga o tome ponćiti Beatriča. Hodajući daje opazejednu dušu, koja stojaše sama, daleko od ostalih. Vergil jc zamoli, da mu pokaže ulaz, ali niješte da mu odgovori zapita ih, ko su i odakle dolaze. Netom je Vergil spomenuo ime svojega grada, duša se prene, pode prama neniu da ga zagrli i reče; „I ja sam iz Mantove, ime mi je Sordello". Na to se stadoše grliti i cjelivati. Duboko ganuše ovi izrazi poštovana i Jubavi Dantovo srce. 7. Sordello zapita pjesnika po drugi put, ko su, i kada čuje da pred nim stoji Vergil, baca se na kojena, te mu Jubi ruke i noge. Vergil ga zamoli, da mu pokaže mjesto, kuda se ulazi u pravo Cistilište, ali mu Sordello odgovori, da sada nije vrijeme za to, pošto je dan već na izmaku, a preko noći da se ne može putovati očistilištem. Zatim ih dovede do jedne ubave, cvijećem obrasle dolinc, gdje su duše pjevale: Salve liegina. To su svjetovni knezovi, koji su se osobito mislili za svoje vremenito dobro, a tek sporedno za spas duše. Tu se nalaze Rudolf Habzburški, Otokar češki, Filip III. francuski, Petar III. aragonski i sin mu Karlo Anžuvinski, Henrik III. engleski, a nešto podaje Vilhelm knez monferatski.