СРЂ

— 268 —

da usporedi sa Kamilom i sam sebi morao je da prizna da ovoga puta u srcu negovome bijaše nešto više do zadovojne taštine. Bilo, je mjeseca Oktobra: na tornu je tek odbilo osam ura u večer. Slaba svjetlost lcoje gradske svijeće na ulici, dopuštala je da se istom što vidi putem. Ali to nije zapriječilo da Roberto ugleda Lava, koji kucaše na ona ista vrata prama kojima bijaše se zaputio i sam Robert; niti da vidi kako se ta vrata otvoriše i zatvoriše, te da opazi dvije sjene koje se orisaše na zavjesi jednog prozora na prvom podu. Roberto, budući već prije svog odlaska sumnao o namjeram svog novog i žarkog prijate^a, bijaše vruće proporučio Kamili da mu ona ne otvara niti svoje srce niti svoja vrata. Kako se je Kamila odazvala toj preporuci već vidjesmo. — Prevaren sam! bi prvi usklik Robertov. Drugi vapaj duše negove, bi vapaj za osvetom. I već bijaše navalio na vrata, da ih silom sruši, kad mu ne bi bila otvorena dobrom vojom. Ali je misao u ovim slučavima brža od mune: u času kad ruka Robertova uhvati da zazvoni, on se zaustavi. — Sto ovo ja činim"? zar ću da ubijem Kamilu? — ta sutra bi morao pred sud kao ubojica, te u najpovolnijem slučaju, kad bi se uvažile sve one okolnosti koje bi mogle đa opravdaju moj cin, ipak bi dobio nekoliko godina tamnice. Ovo razmiš^ane umiri mnogo negovu uzrujanost. — Cekaću da Lav iziđe: isćuškaću ga; sutra će mo se potući i ubiću ili ja nega, ili on mene. Ali ovu ratobornu misao, ukloni opet ovaj razlog. — Ubije li Lav mene, a onda gdje je moja osveta? Usmrtim li ja nega, onda sam kaznio samo jednog krivca, i to onoga koji je najmane kriv. I Roberto koracaše tamo i amo ispred vrata u takovom stanu po komc se je moglo da razabere kakova ga strašna uzrujanost bijaše obuhvatila. — Nemam zaboraviti da bi se ipak našao u grubom škripcu; jer, budući da bi ja bio onaj koji je izazvo Lava, nebi mogao da se uzdam u kakovo pomilovane sa strane suda.