СРЂ

- 323 —

čim svijet žudi, da pristane na sirotinu, da muči tijelo i da provodi najmučniji život. Cifta u kojega vjerovane potječe iz glave, moli se Bogu, ide u crkvu, ali se no stidi najružnijega sebičnaštva. Bogat je, a bez milosti postupa sa svojim sirotiin slugom koga slabo hrani a traži velik rad. Neka čovjek uporedi socijalizam kakvoga našega eovjeka s pariskih bulevara koji s.e ne bi lišio nijcdnoga zadovojstva niti troška kakvoga iz čiste sujcte, s onim istinskim socijalizmom Lava Tolstoja koji, i ako plcmićkoga roda, bogat i genijalan, živi životom ruskoga selaka. Otuda i misao da je smrt neizbježna kod većine Judi ostaje apstraktna. Ta, na kraju krajeva, utješna i blaga misao, koja niožc najlakše da ublaži u nama slavojubiva osjećana kao što su oholost i sebičnaštvo, koja možc da presuši izvor naših jada, patna, nema nikakva utjecaja na naše vladane. A kako bi i bilo drukčijc, kad nu osjećaju osuđeni na smrt tek u poslcdnem času? „Та je misao bila uvijek u negovoj pameti ali vječito ncodređena i opća, na noj se nije mogao nikako zaustaviti. I dokle se tresao od užasa i crvenio kao vatra pri pomisli da će skoro umrijeti, on je nevojno brojao prečage na rešetki sudske zgrade, čudio se da je jedna prečaga bila slomjena i pitao se da li će jc opraviti. .. tek u veče toga posjednega i žalosnoga dana misao o negovu očajnom položaju i strašnome kraju pojavi se u negovoj glavi u svemu užasu svome; do toga časa on je samo neodređeno vidio da može brzo umrijeti')." Nije potrebno navoditi druge primjere. Svaki može u svojoj prošlosti naći mnogo harakterističnih fakata koji će utvrditi naše zakjučke. Ne, misao sama sobom nije snaga. Kada bi sama postojala u svijesti, ona bi bila snaga. Ah kako misao dolazi u sukob s osjećajnim stanima, ona mora da pozajmi za borbu snagu koju nema od osjećana. (Nastaviče ае). ') Dickens. Oliver Tivist. Hachette 1883. sv. LII.