СРЂ

— 322 —

i ove misli sačuvaju u svojoj metamorfozi u inteligeneiju toplotu evojega osjećajnoga porijekla. Te misli i pokreću i podržavaju trajnu radjivost u jednome pravcu. Ali, da kažemo odmali, to misli nijesu potpuno misli: one su jasni, tačni, lako upotrebjivi, zamjeniei osjećana, to jest, silnih psiholoških stana, ali sporih, teških i za rukovane nepodesnih stana. One se razlikuju mnogo i od onih misli na površini koje sastavlaju „govornoga čovjeka", a koje su često samo riječi, prazni znaci poznatih stvari. Snaga im nihova dolazi nekako iz korijena. Oni crpe sebi pozajmlenu energiju sa živa izvora osjećana, strasti, jednom riječi osjećajnih stana. Kad sc kakva od ovih misli javi u žustra Čovjeka, onda ona dvojnom i zagonetnom pojavom endozmose, o kojoj će biti još govora, privlači ona osjećana koja je mogu ojačati; ona se u neku ruku hrani i krijcpi nima, a s drugc strane jasnost misli uđe u osjećana, te ili orijentuje, a ne đaje im snage. Misao je za osjećana ono što je magnctizovane za mnogobrojne struje u poluzi od kovna gvožđa; ona ih vodi jednim pravcem, uništava sukob'e, i od one nesrcđene gomile «astavla disciplinovanu struju ustostručene snage. Tako je u politici često kakva srećna formula kakvog popularnoga čovjeka dovojna da uputi jasnome ciju sve snage dotle rastrojenc i suprotne u jednoj demokratiji. Ostavjene same sebi misli su bez snage protivu brutalnosti naklonenosti. Kome se još nije dogodilo da ga noću uhvati neki ludi i besmisleni strali, da ostane u posteji - - sroe mu kuca da iskoči, žile sjepočne nabrekle da prsnu — a on, i ako mu um nije pomračen, nije u stanu da utiša to smiješno uzbuđene ? Kome se to nije dogodilo neka uzme da čita zimi na selu, kad veliki vjetar duva, poslije pola noći „Zazidana vrata", fantastičnu Hofmanovu priču, pa ćo vidjeti kako malo vrijede razum i jasne ideje protivu uzbuđena koja zadaje strah. Ostavjajući na stranu govor o tako jakim i gotovo nagonskim osjećanima, može se, izučavajući stečena osjećana, lako zapaziti razlika između one snage što stvara misao i osjcćajnih stana. Neka čovjek samo uporedi ono „papagajsko", čisto intelektualno vjerovane ćifta palanačkih s istinskim vjcrovanem kakvoga dominiknnskoga kaluđera. Kaluđer za to što osjeća religioznu jstinu može sebe potpuno da žrtvuje, da se liši svega onoga za