СРЂ

— 321 —

da je misao nemoćnn. Da no govorimo o okorjelim pijanicama koji znaju dobro šta de ih najzad snaći zbog pijanstva, ali to osjećaju tek kad je docna, kad ili kapja snađe, — nesmotrenost je samo vizija pogibli koje nam predstoje ali kojo no osjećamo. Kad naiđe nesreća, onda so veli: Ah! da sam znao! Znalo se to, ali to nije bilo ono osjetjivo, jako znane, na koje voja jedino racuna. Ispod tog površnog sloja misli koje ne ulaze duboko, dolaze misli koje mogu da podržavaju prolazna osjećana. Evo piimjcra. Već nckoliko dana ne radite ništa, lijeni ste, čitate nešto, a imate da pišetc knigu, napor vam je odvratan i pored najbojih razloga što ih dajoto sobi da treba pisati; posta vam, na jedan put, donoso vijest da je nekakav vaš drug imao uspjelia, to vas odmah pokrene na posao. I tako ono što najviši i naj jaci razlozi nijesu mogli proizvesti, osjećajni talas, nižega reda, proizvede. Sjecaću se i sam jednoga događaja koji mi je jasno pokazao razliku izmedu ideje i emocije. Još prije zore, ja sam, na Bieu, prelazio preko strma'rta, čiji se kraj gubio u tami. Pokliz«Sm. Ni za trenutak nijosam izgubio glavu. Svijestan sam bio da sam u vrlo kriticnom položaju i vidio sam jasno svu pogibiju. Misleći da ću poginuti ja ipak uspijem da svoje spuštane usporim, pa onda i da sto metara niže sasvim se ustavim. Vrlo prisebno prijcdem s pomoću svoje alpske palice rt, i kada sam bio izvan svake pogibije na stijeni, potpuno spasen, tek me tada (može biti i zbog iscrpjoha izazvanoga prckomjornim naporom) spopade jaka drhtavica. Srco je živo kucalo, tijelo mi obli ldadan znoi, i tek tada osjetih strali, upravo užas. Za trcnut viđene 'potjihli po.itađe osjećane pogibli. Ispod tih misli kojo dolaze spoja i privremeno prihvataju prijelazna osjećajna stana, nalaze se misli koje, i ako su spo]a došle, slažu se s osnovnim osjećanima i stvaraju s nima tako prisne sveze da se ne zna ko je apsorbovao koga, da li misao osjećahc ili osjcćane misao. Na tome stepenu — te se'misli mijcšaju s mislima unutrašnim, s mislima koje su nikle u nama, koje su jasan izraz i samoga našega haraktera i naših dubokih naklonenosti. Ono što mi lično osjećamo dajo tim mislima živeboje; one su u neku ruku osjećana. Kao što na površini razhlađena lava godinama čuva svoju jaku toplotu u izvjesnoj dubini, tako