СРЂ

— 385 -

— Oh! odgovori ona sa poruglivim posmjeliom, jer čekam. Nastojao sam ju maknuti sa onoga mjesta, ali uzalud, jer jo Marija nopomieno na istome sjedala; uzalud sam so trudio, da bih od he štogod saznao. Grospođa se Zorka povrati i trebalo je prevrnuti razgovor. Ispovijedam da nh je silno bilo dosadno. Monotonija ove građanske obiteji nije mi se svidjela. Poslije objeda provali se žestoka oluja, lcoja pomuti i naše razgovore. Gospođa Zorka na takav se je način prestrašila, da je otišla odmah u krcvet. Ja sam se povukao u svoju sobu i nastojao sam nešto čitati usprkos grmjavini, koja je u zraku bijesnila. Malo po malo oluja sc utišala i kroz cakla opazih gibane visokih stabala perivoja, a mjesec je trčao po prelomjcni oblacima. Lijep bijaše prizor, ali turoban. Lagani udarac na moja vrata, prene me kao iza sna. Ustali i otiđoli otvoriti. Bila je Marija; vrlo blijeda u licu držala je u ruci jedno otvoreno pismo. — Dragi prijateju, rcče mi ona ganutjivim glasom, došla sam Vas nešto zamoliti. Bijedna moja Kostanca, kojoj je nazad malo bilo boje, sada joj pogoršalo, umire i želi mo večeras vidjeti. Nezina mi majka piše, da bi joj nastojala udovojiti. Bili ste biii tako dobri, te me dopratili. Nezina je kuća blizu. Moji mi ne dadu da idem sama, a Vilim je nešto večeras neraspoložen. Pristah na molbu, i otputovasmo odmah. Turobno putovane napuni me melankonijom i razgovor s Marijom nije me uspio razveseliti. Kad smo u kočiju stupili suze joj natopiše lice, a kad se je donekle umirila, stade mi jedino govoriti o Kostanci i Tonkoviću. — Ona je andio, reče mi; otišla bi u samostan samo kad bi ozdravila. Kostanca je vrlo lijepa; ona bi se bila udala za Tonkovića i to iz poslulia prama svojim roditejima, koji su žeJeli ovu ženidbu, ali sobica je sva hezina zabava. — Zašto dakle Vaša prijatejica nije postala gospođa Tonković? — Shvaćate li Vi? živahno mi odvrati Marija. Svak je govorio o ovoj ženidbi, gospodin Tonković uvjek je plesao sa Kostancom, kasnije pako on se je litio zaručiti sa drugom ženom.