СРЂ

— 834 -

tebe odijeliti, ne moj se udati ža Sasnika." I, gle slucaja, nije ju do danas niti jedan zaprosio. — Moguće da misli u dumne, i da Vam so ne usuđujo ispovidjeti. — Ne. I ja sam na to bila promislila. Mariji sam kazala, i ona mi je smiješeći se odgovorila, — da nikada na samostan nije niti promislila. Ne, ona ne odbija udaju, već odbija muževe. Oli, koliko žalim gospodina Tonkovića. Nikada nijesam poznavala odličnije osobe do nega. Nemu je stoprv trideset godina, posjeduje lijepi imetak, prostran um i sva svojstva koja mogu usrećiti jednu ženu, ovome pridružite da je bio upravo do ludila u Mariju zalubjen. — I ona ga jo odbila"? zapitah zacuđen. Cudnovato, upoznao sam ga u Dubrovniku, gosp. Tonković je vrlo lijep čovjek. — Pa dobro! Ona ga je dva puta odbila, odgovori uzdišući gospođa Zorka, on će se do brzo oženiti. I tako je svo svršilo. — Casna gospođo, od svega toga ne razumijem ništa. I zbi]a, ja nijesam slivaćao. Marija, koja se je u onaj cas povratila dotrča k meni i pruži mi desnicu. Bila je vrlo simpatična plavka, modHh očiju, nevinog pogleda i sa nežnim posmjehom na licu. Bilo joj je 24 godine, a kazao bi, da ih nema niti osamnaest. Visoka i savršeno razvijena stasa, posjedovala je neku tajnu primam]ivost; i jasno mi bijaše, kako se gospodin Tonković mogao zajubiti u ovako krasnu đjevojčicu. Ali nikako nijesam znao protumačiti, zašto je ona do dva puta ođbila čovjeka mlada, bogata, u sveinu savršena, koji ju je toliko Jubio. Poznavao sam dobro Mariju. Odlučih ju zapitati. Skupa sadosmo u veliku dvoranu i nakon malo nađosmo se sami, jer gospođa Zorka bijaše se udajila da uredi neke domaće stvari. Marija je sjedala uz prozor, zamišjeno glcdala je u vrt. O čemu je ona mislila? — Gospođice, rekoh joj bez predgovora, zašto se ne udajete? Ona mi naprosto odgovori: — Ja to i želim. — Pa dobro! Zašto ste dakle uvijek Marila BJanković'?