СРЂ

— 892 —

XVII. vijeka u Bugarskoj bješe Petar Bogdan Bakšić, koji se kao nadbiskup sofijski zove Pietro Diodato. On se rodio u Ćiprovcu u Bugarskoj. Biskup sofijski Ivan Marlcović na koncu godine 1628. preporucio ga crkvenoj vlasti u Rimu, da bude primjen u manastir Aracoeli da nauci koju znanost, pošto bješe dobar gramatičar, a imađaše vo)e da uči, bješe dobra ponašana i umjeren u svemu te je predviđao da će biti veonia koristan. Petar bješe zbija u Rimu do pred godinu 1631., kad postane gvardijanom u Ciprovcu. Kao gvardijan brinuo se za manastir i za manastirsku školu. On je govorio srpski i pisao je ćirilovicom, glagolicom i latinicom, a govorio je i pisao još i italijanski. Godina 1637. biskup ga sofijski llija, jer bješe star, odabere za svoga biskupa pomoćnika s pravom da ga naslijedi, a tada oci franevci pismom od 20. oktobra 1637. poslatijem u Rim zasvjedoče, da je Petar dostojan biskupske časti, jer je krijepostan i učen, što bugarski franevui većinom ne bjehu. Zato se riegova dva rođaka obavežu notarskijem pismom da će ga pomagati u svijem potrebama i obavežu zato svoje dvije zenfie, vinograd i mlin. Kad pod predsjedanem oca Rafaila Levakovića, hrvata, bjehu stvorena pravila za bugarske frarievce 1638. godine, Petar Diodat dobije naslov vječnoga oca bugarske kustodije za svoju dobrotu prema svakomu i dobrocinstva prema redu u Bugarskoj i pravo da stanuje s drugom i slugom u manastiru Ciprovačkom i da se služi s manastirskim kriigama. Petar Diodat bješe u vezi sa Dubrovnikom; 1639. godine boravio je u našem gradu; imao je prepirku s dubrovačldjem mitropolitom s popa, namještena u Sofiji. Ovaj pop nije hotio priznati riegovu vlast i s toga se biskup tužio Rimu. Fra Ilija Marin bješe star i bolestan; godine 1640. Turci ga bace u tamnicu i držahu ga okovana za nekoliko dana. Poslije se nešto oporavi, ali se opet razboli i umre 15 Juna 1641. Petar ga odmali naslijedi i pozove avgusta crkovnu sofijsku sinodu za 18. 19. i 20. istog mjeseca. Godine 1643. dobije palije, to jest postane nadbiskupom, možda jer već 1642. godine otac Pavao, gvardijan bugarski u Železnoj i vikar u Sofiji, bješe Rimu dokazao potrebu da se biskupija podigne na mitropoliju, a tada zaželi da bude imenovan drugi biskup, gdje su bili Bogomili, da riemu ostane marie posla i da može pisati djelo proti pra-