СРЂ

27

God. IV.

Dubrovnik, 30. Juna 1905.

Br. 11. i 12.

U to su se doba sve dumne bile već povulcle u svoje ćelije i dugacki manastirski liodnik, osvjetjen slabom svjetlošću jedne poveće svjetijke (lukjernice), bješe pust; po koja uzana brazda svjetlosti prodiraše u hodnik kroz pukotine ćelijskih vrata: neke sestre ne spavahu još. U kapeli, u.dnu hodnika, goraše kandilo pred ikonom Sv. Klare. Blaga i nicira neporušena tišina vladaše u ovome skloništu mira i pobožnosti. Na poju hnjaše strašan vjetar; samo mune sjevajući s vremena na vrijeme presijecahu duboku noćnu tamu. U hodniku nestadoše jedna po jedna i one posledne svijetle brazde; sve se ućuta. Na zvoniku od Place izbijahu dvanaost ura; prvi udarci odjeknuše živo, kao uzvici bola, posjedni se razlijegahu po vjetru kao čovjecji lelek. Vrata se od jedne ćelije otvoriše i ču se šum lakih i podazrivih koraka; jedna dumna pođe niz dugački i mračni liodnik i uđe u kapelu. Bješe mlada; nije joj bilo još ni dvadeset godina. Izgledaše neobično lijepa, ali iznurena, može biti od posta a može biti od kakva bola, koji skrivaše u srcu. Pade na koJena pred ikonu Sv. Klare. Tu, pred home, klečaše ona dugo, nepomična, pognute glave, spuštenih ruka, kao neka lijepa i tužna vizija. Pri polufami kapele, pred otarom, gdje dumne dolaze svakog jutra i večera a po neki put i preko dana da se pomole Bogu, ta je sestra, oglupjela od jada, onijemjela od očajana, mogla nekome na prvi pogled izgledati kakva griješnica, koju je igumanija osudila na zatvor i epitimiju (ispaštane). A može biti da je i neki spojni bol mučio srce ove mlade dumne; može biti da je nen mladi organizam održavala još u životu borba protiv manastirske strogosti, koju propisuju i nameću