СРЂ

— 439 —

samomo Spjetu više rukopisnih egzemplara pojedinih narodnih pjesama. Mi imamo, šta više, uzroka vjerovati, da je u drugoj polovici 18. vijeka grad Splet bio kao središte, gdje su se judi svakojakih razreda revno bavili pribiranem i prepisivanem narodnih pjesama. U našoj zbirci neizdanih isprava o zapisivanu tih pjesama prije \'uka, nahodi se nekolicina svojeručnih pisama poznatoga D.ra Julija Bajamonti iz Spjeta, upućenih također poznatomu dubrovačkome latinisti Đuru Feriću') iz kojih so između ostaloga izvodi ovo: a) Bajamonti je nekoliko puta §Цао E'eriću, zbog latinskog prijevoda, po nekoliko narodnih pjesama zapisanih u Spletu; Č) u jednome od tih pisama (16. aprila 1800.) Bajamonti podrobno pripovijeda o jednome spjetskome darovitom zlataru, rodoiii iz Sina, koji ne umijući pisati nego tek za svoje zanatske potrebice, znao je na pamet ogromnu količinu svakojakih pravih narodnih pjesama' 2 ). Taj zlatar, kome on i ime privodi, rado ih je kazivao onima, koji su ih žejeli sami prepisivati. -{) Nego i za prepisivahe se našao u Spjetu osobiti „strukovnak", koji je po svome glavnome zanatu bio mehaničar, i to izvanredno vješt; i nega Bajamonti u pismu Feriću nazivje po imenu i hvali. Prema tome lako je predstaviti, koliko je taj jedan strukovnak mogao, po nalogu, sastaviti takih rukopisa s pjesmama na osnovi zlatarova kazivaha! Da su pak taki nalozi mogli biti cesti, nagoviješta sama čihenica opstanka u Spjetu osobitoga za to prepisivaca. Nogo i povrh rečenoga zlatara i mehanićara, mi sami imamo u svojoj zbirci dvije neizdane narodne pjesme, koje je sani Julije Bajamonti zapisao u Bosni ujedno sa muzikom, i preveo, kad je 1780. god. bio službenim poslom u Travniku 3 ).

') Mi nađosmo ta pisma pred 2-3 đesetine godina kod naslednika pok. Đura Ferića. ') „TCg'li a una ininiera inesausta — piše Bajamonti — di popievke nelia sua testa, imparate a memoria al solo sentirle una volta, quand' era ben giovane." 3 ) Ove dvije neizdane pjesme prijeđoše u našu zbirku negdje u sedamdesetim godinama jjrošloga vijeka. Darovao nam ih je pok. Ant. Bajamonti, poslanik na bečkom Parlamentu, unuk Julija Bajamonti.