СРЂ

— 440 —

Mi se, naravno, ne možemo ovdje upuštati u iziskivana o uzroeima naklonosti Spjeta onoga vremena se]akovoj pjesmi. Prema tome mi ne možemo znati, je li i u koliko je taj pojav u svezi s narođonosnim tradicijama, koje dadoše pravae pjesništvu Kavaninovn, sa pojavjanem Kačie'eve pjesmarice, sa pučkim sastavom Spleta, gdje je velika većina crkvenkapa. xlli ko bude to proueavao mi mu prcporueujemo da ne zaboravi ni Spletsku zemledjelsku Akademiju, koja j'- svakako čedo onda gospodujućeg fiziokratskog ибепа, te se već po svoj prirodi, i zbog uzajamnih interesa, morala starati, da selaka zbliži s građaninom. Akademija je doista radila (4 štampane svcske 1792. g.), a još više nen mnogo godišni predsjednik, Fortisov prijatej, konte Rađoš MicheliVitturi. Izmeđ negovili djela (Jjubić, Dizionario p. 212) svakako je značajan spis „Sopra i mali che apporta alla naziono dalmatica l'avilimento in cui si tcngono gli agrieoltori" (1791). Sa tom naklonošću Spleta k narodnim pjesmama svakako je u veoma bliskoj svezi i đjelce samoga pomenutoga sabiraea pjesama Juiija Bajamonti: „II morlachismo d' Omero", đjclce koje bi prevedeno od Đ. Ferića na latinski jezik. Već zbog ovdje navedenih cinenica nama se čini, da bi u višem stepenu vrijedno i zaslužno bilo, kad bi kakav mladi slovenista preduzeo zasebnu studiju o Spjetu, kao središtu na jadranskom primorju, za pribirane i zapisivane narodnih naših pjesama pri kraju 18. vijeka, kad je poslije Đ. Mattei i J. Betondića slican rad u Dubrovniku već malaksao bio. Kad smo, čitajući u uvodu Miklošićeve raspravice o Asanaginici, naišli na izreku: da su se naše narodne pjesme tek oko polovine 18. vijeka pojavile prvi put u štampi, i to u Kačićevu „Razgovoru", pomislismo, da je to nelcakav piščev lapsus mentis vel calaini. I doista, svakomu je poznato, da je čisto narodnu pjesmu „Majka Margarita" već 80 godina prije Kačića izdao Baraković u svojoj „ Vili Slovinskoj" (Mleci 1682.), a pune 200 godina ranije, one dvije bugarštice s napjevom »srpskoga načina" u Hektorovićevu „Ribann" (Mleci 1556.). Ali pošto se sjetismo, da su to pjesme 15.- i 16.- složnog stiha, koje je Miklošić još 1880. proglasio iskjučivo hrvatskim, pomislismo, da je možda uprav taj teoretski dualizam, koji on uvede u naše narodno pjesništvo, kriv toj pometni.