СРЂ

— 448 -

Znanci, koje Fortis u pismu pod II pozdravja, nose prezimena, koja još i danas u Trogiru i Spjetu opstoje, ili su do nedavna opstojala; mi se bar prva tri prezimena lično sjećamo. Ipak glavniji je ovaj argumenat: Fortisov biograf, u poznatom životopisnom zborniku Michaud-a, privodi među negovim djelima i raspravu „о obrađivanu kestena", ali ne može odista kazati, je li taj spis uprav od nega, akoprem se za to poziv}e na svjedočanstvo prof. A. Casotti-a iz Trogira. Ali za to u pismu pod II Fortis sam izrečno izjavjuje, kako je taj svoj članak, koji on nazivje „sermone sulla coltura de' castagni", dovršio uprav u Dubrovniku. Očevidno, ovdje ta izjava uklana svako dvoumjene o Fortisovu autorstvu članka o obradi kestena, a time se još jednom podupire i autentičnost Fortisovih pisama. Ta se dakle dva izvora uzajamno potvrđuju. Nije niatieg u tome pogleđu zamašaja ni jedna brojka koja se sreta u pismu pod II. Tu se govori da latinska vila ili muza, koja ga je pohodila u Dubrovnilcu pri sastavlanu oproštajnih stihova, bila ga je ostavila za pune 22 godine. Kad bi se te 22 godine odbile od 1780-e koje je bio u Dubrovniku, dobili bismo 1758-mu, to jest uprav godinu hegove sekularizacije, s koje, počevši se iskjučivo baviti prirođoslovjem, nije mu više vremena ostajalo za latinštinu. Ova činenica koja točno nije bila poznata nego Fortis-u i hemu bližnima, jer je ni životopisci negovi ne pominu, potvrđuje također autentičnost ovih pisama. Povrh svega toga, za istinitost vojuje i sarn stil pisama, koji živo napomine Fortisove već objelodanene spise. Neki pravopisni znakovi onda u modi (na pr. а, д, anno mjesto ha, ho, lianno) sretaju se i u ovim pismima.. On i u ovim pismima ostaje vjeran svome običaju uvrštavati u svoje talijanske sastavke po koji komad u drugim jezicima, pa i u našem. Zanimjivo bi bilo znati, ko je onaj „conte Michele", koga on pomine u pismu pod II, i koji je preveo tamo uvršteni Fortisov sonet; svakako je to morao biti nekakav „gospar Miho" dubrovački vlastelin, ali od koje „korte?" — Siroko po}e nagađanu! Još bi zanim|ivije bilo zadovo|iti radoznalost te otkriti, ko je bila ona „amabilissima persona", kojoj je sonet posvećen bio, i koja je onako čarobno znala „prigibati se, otkrivati, uzdisati" itd.