СРЂ

— 468 -

NEGROMANAT. Slika iz dubrovačkih sela. — Kristo P. Dominković. Dug'i i rđavi put do sela previja se između dolaca kroz baštine, a s obje strane širi se selena raaslina i izvija viti čenipres. Božje nevrijeme stiglo me baš na tom putu pa gotovo da poginem. S done strane, s mora, preko župske doline i gorovite Cibače, nenadano pritisla crnina. Iz početka zatutni duboko tamo preko mora, pa brzo sjekne vrh Oibače i za čas dune vjetar i zanese kiša. Jaki vjetar premeće nome, a gore, negdje u zraku stoji ga, brate, huka кб da se sotono gone. Sijeva muna sa sve četiri strane, a grom gromu ne da da oduši. U me se slio nekakav strah pa ne znam da se snađem. Cas potrčim čas postanem, pa sve ogledam mogu li se igdje sklonuti, jer mi je baš dotužilo. Ugledam srecom s gorne strane puta jednu gredu. Jedva se dotjeram do ne, te Bog dade, spasih jednu uvalinu te so uvukoh i nekako se sastavih u nu, da se žle i gore zaklonim. Nevrijeme sve jače, sve bjesnije. S mora crnina sve gušća zahvaća i goni prama selu, a kroz tu crninu samo mune sikću i prekrštuju se, a pusti grom tutni i sve brdima trese. Ja se tu zgurio, pa kako sam do kože prokiso, hladni vjetar, te je strašno zrakom urlikao, naćera na me drhtavicu, a ja samo zubora u zub kujem. Tako se skamenih pa drhtim od stralia i zime, te slušam i gledam ovu silu prirode. Daleki glas zvona sa matice proćerao se kroz ovu božju silu, pa mi nekako tiho i tužno, ali i strašno, dođe do uha, a meni srce protrne. Preda mnom izdigle se široke masline, a silni vjatar poćerao im se sa debelim granama, te im kroz tu svu strahotu čujem pucane. Ja se zagledah tako u jednu, a ona se, kao i ostale, izvija čas lijevo čas desno, sad gore sad doje, ili se uokolo izmahuje. Slušam i čujem kako kadikad pršti i puca. Od jednom zanese vjetar, mislim iz sve snage, a ona se, izvijajući i otimajući sa svom snagom, ugne, pršte i prelomi pri samom deblu, pa se lijeno, izmučena i shrvana navali granem na zemju, a pod nora voda vslja. — Nije mogla odojeti.