СРЂ

- 503 —

— Možeš pope, božja vi vjera, sebe si uzgojio, a ženu umorio. I Bog i duša tvoj je pop dobro vuko na more mjehove, a ne znam koliko je proklinao ... Sve smo ti to ukrcali na Paštrovića, te je zajeđrio put Boke. Уа istinu još o crkvu nijesam ogriješio duše, biva još nijesam ušićario zlatnog putira ni srebrnog kanđela, a to ti je sretno da nigda tako u životu. Nema ti do toka od kanđela jali od putira: Bogme toga ti čojka ne bije puška ni turska ni kaurska ..." Kad je to Vazilije ispričao s pet na devet, duboko će se zamisliti... I kad smo otišli, da se založimo, on će nas svijeh dobro razgledati, al naše Marije nije bilo. Bila negdje oprućila, a mi ne vidjeli ni kuda ni kamo. Pomamio se kao nastran ćovjek, pa će uhvatit Nika Nikolina mladoga i povaliće ga, te će tupijem hrptom hangara da ga tare iza vrata, kao da će ga posjeći. Kaži mi, šušo Dubrovaćka, kuda se djela ona djevica?" — Ne znam, Bog i duša! Vazilije se bio teško nahumorio i zamislio, baš kao da mu je naša Mare zanijela srce. Bio je čovjek i рб, pa bilo mu prosto i ovoga i onoga svijeta! I kad je minula pogibej, ojednom ga nestalo iz zapostatove kuće, kao da je propao u zem].u. Zvali smo i ciparili Mariju, ali nigdje od ne glasa — i mislili smo da je obršila ... Ištom treći dan eto je u sćenama' ) šćućurene, a žuta kao buba na viću. To ti nije bila ona Marija, rumena jabuka ... za nu nije bio ovaj svijet, a neka je nezin Baro tetošio. Vazilije je i u snu tirio, te bi se tresla kao kimica 2 ) na vjetru. — Ne daj me, moj Baro, ja sam tvoja, ne ću te ostaviti, a neka me posječe Vazilije! Sestoga dana ja sam se sestrom Jelom povratila doma, a tresla sam se kao riba na ostima, jer smo mislile za naše Jude. ') u litici ,t. j. u urvini. J ) hvojka.