СРЂ

— 505 —

Tvoj Niko udrio u ašane, a Vlađavić, ne bio lijen, naložiće vatru i okrenuće mu tabane uzgori, glavu niz đoli, baš кб da će ga ugušiti u vatri. Osim Vladavića (on je bio barem balija), bilo je i gorijeh izrođa, to između našijeh, te su četovali i nasrćali na crkve. Neki je Luka Kusurić od velentluka udario u Slanomu nožem, te nasjeko kip Blažene Gospe, a drugi nikogović prodro sliku Bogorodice na vodi u Trstenomu, pa se našo bogogrditej, te je proparo sliku čudotvorne Gospe u Orašcu, al to nijesu bili bjelaši, nego naše kukavice, crn im obraz pred oba svijeta! Gdje god je bilo okopano, išo bi s Nikom po mekoti, a da bode ražnem, ali utaman. Tražili su i u Đanluke po garevu, al i tu ne bi blaga, blago je bilo skriveno. Za to je zno Miho zapostat, pa kad se vratio sa Sipana, osamnesti dan, skamenio se, kad je vidio kuću izgorjenu, a kortu izrovanu na sto mjesta, al ipak on i Đanluka pošli su na mjesto i odvalili ploču i izvadili četiri gare dukata, vižlina i perpera, pa se mogla istanova još boja kuća zgraditi, kao što se i zgradila. Ovo sam znala ja i sestra, jer smo obe bile rabe u gospara Đanluke, te on nije krio ništa od nas, кб i od svoje čeladi, a tako i od Miha zapostata. Cinilo se Mihu da će poluđeti, kad je vidio onako raskopanu kuću, jer je držo za stavno da su odnijeli blago. Mi smo ovdje u kršu, pa bi se bili donekle branili i odrvali Modrogaćama, jer nijesu dolazili kao pravi četnici no ko koze, ali su nam tu kriva gospoda, jer je đošla naredba: u koga bi se našla i britvica, da će platiti glavom. A nije lako bilo biti glavodužan našoj gospodi. I tako smo bili uništeni i utrveni radi mlohavosti i neznaboštva neke naše gospode, a bilo ih je između nih dobrijeh, te su žuđeli ko ozebo sunce Moškova, al ih bila samo šaka. Malo je po malo uz to nestajalo četnika, te bi se još viđele vatre po brdima i čulo dozivane: — Oj, druže! - Oj I Oj!