СРЂ

12

СРЂ. — SRĐ.

АИ nije on sam plakao u svjetini, i za to se niko nije ni sjetio. U ostalom niko nije ni znao ko je on. Iznenada zamukne tambur i šibe zastadoše od jednom. Patnik ležaše na dolini onesviješton. Donesoše nosila, digoše ga na nih i prenesoše u bonicu. Aleksandar pođe za pratnom i uđe u dvornicu gdje bješe lekar, mali starac, u licu prava dobrota, koji živo davaše naredbe svomu pomoćniku za vidane ozleda. Aleksandar se ocitova Jekaru, i, kad ostadoše sami, reбе mu: — Doktore, hoće li ovaj čovjek prebojet? Siromah Jekar drhtao je od glave do pete, i stojeći ispravjen ispred svoga cara, te je tako nenadno banuo, zatepa : — Ve-veli-veli6anstvo! Aleksandar ga osokoli i zamoli da mu iskreno odgovori. — Umrijeće još danas, Vaše Veličanstvo — odgovori doktor. — Primio je 4000 udaraca; rtenača mu je na dva mjesta prebijena .. . smrt je neminovna. — Kad je tako — reče Aleksandar sav smućen — nešto ću vas zamolit. . . Ali vi treba da mi se zakunete, da će ova tajna umnjeti s vama. — Kunem se ! Kunem se mojom odanom lubavju prama Vama, moj veliki care! — Vjerujem vam — odgovori Aleksandar — i izvadi iz špaga zlatan kjuc. — Evo kjuča шоје sobe; vi ćete u nu prenijeti bolesnika. Ja se idem svući; vi ćete nega odjesti u moje hajine, a ja ću leći na negov siromašni log. Sutra dan prosu se glas da je Aleksandar I. umro, i mrtvački odar s ostancima Mihajla Siline, zapečaćen u redu, da niko ne proviri u tijelo izmrcvareno, bi prenesen u Petrograd. Nakon dvije nedjeje Aleksandar bi izvidan od tobožnih rana i pođe pod šibe da primi 4000 udaraca, ostatak kazne, od koje Mihajil Siline bješe polovicu izdržao. Car pretrpi muku smireno i čudo je da ostade živ iza šibaha. Kad su mu rane zarasle, bi sproveden u Siberiju, gdje