СРЂ

LBGENDA ALEKSANDRA I.

18

su zatocili vojnika Mihajla Siline, pod paskom pulicije, u zabitno selo na dno krajine gdje su provalije i ponori. U toj pustini Mihajil nauči raditi zemju s mužicima i uporavi u čitanu i pisanu niliovu djecu. Procuje se o nemu po tom kraju, jer je poznavao lijeke i lije6io je bolesnike. Cesto su ga gledali da moli i tad bi prinosili nemoćnike. Dogodi se jedan dan da dva zatočenika bjehu dovedena u to selo. Jedan se od nih teško razboli i činilo se da će umrijeti. Sejaci ga položiše na kola i povezoše do Mihajla, kad je molio. Aleksandar kradimice pogleda na nemoćnika i upozna starog nekog svoga dvorskog poslužnika, a ovaj opet upozna svoga gospodara. Izvan sebe od radosti bolesnik ustane i htjede se baciti na kojena da pojubi Cara u ruke. Aleksandar ga odbije na lijep nacin i naredi svima da izađu. •— Nemoj ti kome javit tajnu ! — reče car bolesniku. — Hoću svakomu, pričaću svemu svijetu što su moje oči vidjele i što su moje ruke takle. Tako se silno potrese da je pao u nesvijest na tle. Mužici ga digoše i odvedoše doma. Kad se osvijesti, pripovijedi svima na okolo da bješe vidio cara Aleksandra I. Svijet je vrvio k Aleksandru, ali nekud iščeze iz sela. Od toga vremena velik starac plaho tumaraše po svoj Siberiji, dok jedan dan, na brdu Uralu na evropejskoj granici, usnu vječni san.

Lako je razumjeti zašto je ova legenda tako živo zanijela Lava Tolstoja. Nije li i to Uskrseiie? Aleksandar iz legende je poput Nek|adova i Nikite. On je pustio da mu ubiju oca, pustio da mu muče narod. On će pustit da sebe trgaju, postaće prostačina i naći će mira i živjeće po zakonu Božijemu.

LUKO ZORE.