СРЂ

106

SRĐ. — СРЂ.

Oj pusta borbo, ponovljena vazda S jalovom nadom i s jalovom svrhom! Oj tašta hlepnjo neugasne žeđe, Kada ćeš sebi zadovolje naći ? Igda jal' nigda? Jal' ćeš кб ždraka titrajuće zv'jezde, Sto vječnom stazom putuje kroz svemir, Neuslišena nikad čeznut vazda? Jal' ćeš кб ždraka, što u oko pada I javlja ljudstvu novoga života, Prestati skitnju? Putniku-duši, klonuloj od truda I duga hoda, nariče li samrt Tegobe konac i boravak stalan, Odakle više preseljenja nema, Jal' han, da samo oporavi snagu Za daljnji put ? Pitaš li znanost, A znanost, šutnjom odjavlja na upit, Motreći hladnim okom dviju sila Neutaživ pr'jepor. Potmulim, al' okornijem glasom Slikuje nagon pučinu-život mašti; No duša, gorkom naučena javom, Prodire varku, pa sa strepnjom sluteć U takim slikam uzmnoženi iznos Patnja i muka, pečali i boli, U strastvenome b'jesu i u stravi Očajnim krikom vapi bludnji kraja: Prekid, nebivat, vječiti pokoj; muk!

A. Balšić.