СРЂ

JAPAN I BUDDmZAM.

177

vijim ispitivanjem otkriva, da je Gotamo umaknuo dvjema skrajnostima: ne da prispije na zlatni srednji put, nego da se sa svetom ozbiljnošću zaustavi s one strane dobra i zla . . . , Postanak od uzroka dignut je, i tijem je moguenost boli iščezla; dobro i zlo predobiveni su, što ostaje? Sreća, blaženstvo? Zaista ne, to bi bilo dobro. Žalost? Još manje, to bi bilo zlo. Stoicna apatija"? Ne, jer bi to bila tupost. Ovdje smo uprav napastovani, da se za objašnjenje poslužimo Sehopenhauerovim ,čistim subjektom saznanja' i da rečemo, da je stanje s one strane dobra i zla realizacija veselog oka svijeta. I bez sumnje su u ovom smislu uceniei i savremenici Gotamovi u istinu mu dali naslov Oko svijeta. Samo se ovako objašnjava kako je Buddhizam od kontemplacije prešao na prikazivanje i na taj način činio da nastane ona buđdhistička umjetnost, kojoj Indija duguje svoje najveće i najljepše spomenike a Japan sve svoje književne, slikarske i kiparske manifestacije. Ali, ako je utjecaj Buddhizma u Japanu i drugovdje bio također i u velikoj mjeri umjetnički, uvijek je ipak u suštini moralan. Neizmjerna asketična sila, koja proističe iz Gotamove doktrine i koja slijeva kao u bronaz duše onijeli, te joj se predadu, često je djelovala i na duhove velikijeh umjetnika: analogno onome što se dogodilo i u nas kod najvećijeh umjetnika, koji su upravili duh k jednom visokom asketičnom idealu. Navesti ću o tome kurijozan primjer, uzet iz života Michelangela i Hokusai-a. 'Нрау.лт^ nai o тоЗгрсо?: * promisliće, kad vidi skupa ova dva imena, kogod, te ne pozna veliku umjetničku moć japanskog Rembrandta, koji sav svoj trudni život posveti umjetnosti, do devedesete godine, koje on (1760-1849) dostiže jednako kao Demijurag Renesanse (1474-1564). Aprila 1546. Michelangelo Franu I. kralju Franceske, koji ga pitaše o nekom njegovom djelu, odgovaraše na ovaj način: »Sveto Veličanstvo. Ja ne znam je li više milost ili čudo, da se je Vaše Veličanstvo udostojalo da piše čovjeku kao što sam ja, a još više da ga pita o njegovijem stvarima, nedostojnijem, da o drugom ne govorim, imena Vašega Veličanstva: ali, kako god bilo, neka zna Vaše Veličanstvo, da ima mnogo vremena da

* Heraklo i majmun.