СРЂ

180

СРЂ. — SRĐ.

skrajnje vrhove ove mudrosti dostižu samo oni, koji ostavljajn svijet i provode, u svoj njegovoj čistoći, sveti život buddhističkog prosjaka; ali jedan otsijev pada i na one, koji slijede iz daleka i u svijetu Doktrinu. I to objašnjava način kako se je umijesio duh japanskog vojnika, koji s onolikom ugodnom smjelošču baca c : a vlastiti život. Ovaj život on zna da mu ne pripada i da smrću ne svršava: i on ga baca ća za ideal, koji, ako i nije toli visok kao sveta svrha, ipak je uvijek plemenit cilj. Asketa ostavlja sve, boreći se za vlastitu nezavisnost; kao što ratnik ostavlja tijelo, boreći se za nezavisnost domovine. Ovo čini, može se prigovoriti, svakoga ratnika. Da, ali je način drukčiji a način kojijem umire i pobjeđuje japanski ratnik, te nalazi samo neku sličnost u načinu starijeh Rimljana, kojijem umrijeti za domovinu bijaše slatko et decorum (časno), takav način i takvu časnost velikijem dijelom treba pripisati Buddhizmu. U jednom lijepom članku, Der Krieg und Buddha, izašlom u Zeit 2 avgusta pr. g., Leopold von Schroeder, profesor indijske književnosti na bečkoj Universitati, bistri i rješava publici prividno protivurječje između Buddhizma i rata. Stalno Buddhova nauka, koja preporučuje da se ne ubija i ne muči nijedno živo biće, pače da se ljubežljivijem i milostivijem srcem obasjava cijeli svijet, takva nauka, koja je izvan svijeta, izvan života, u sebi i za se nije za stalno ratoborna. Kao što gvožđe, koje, dok počiva kruto i bešćutno u utrobi planine, nije, stalno, ni ono ratoborno. Ali, ako ga čovjek izvadi iz hridine i kuje ga i napravlja od njega sablje, oklope, puške i topove, onda ono postaje strahovito sredstvo rata. I tako Buddhizam, ako ga se izvuče iz asketične samoće i donese u svijet, da uči inkonsistenciju, promjenjivost i bolnost života i potrebu vladanja vlastitijem čuvstvima i vlastitijem strastima i da se posmatra smrt bez ikakva užasa, osobito kad se postiže boreći se za kakav ideal te stoji iznad niskijeh ličnijeh interesa, onda Buddhizam paše prsi ratnika nepokolebivom stalnošću, koja više vrijedi od svakoga oklopa. I tako se tumače japanski mrnari, koji su se u boju kod Tsušime primicali na stotinjak metara od neprijateljskih oklopnjača i namještali s najvećijem spokojstvom cijevi s torpedinama, ne mareći za topovske hice, koji su ih od časa do časa mogli sunovratiti u bezdane mora i smrti.