СРЂ

218

СРЂ. — SRĐ.

— na veselje. Sve se sleže na morskoj obali u pristaništu, pa, kako je ugodilo zgodno vrijeme, udrili su u šetnju desno i lijevo. Svak veseo i raspoložen, samo nestrpljivi što se lađa malo okasnila pa ne stiže u određeno vrijeme. Propinju se, okreću i izgledaju kad će je ugleđati, pa, da prikrate dosadno vrijeme, zaustavljaju se, razgovaraju i vode šale. I ja se nekako zaveo među obijesni svijet, pa ga posmatram kako je nestrpljiv i gdje jedva ceka, kad ee početi da uživa. Malo odalje od sebe ugledam nekoliko iseljenika, gdje se prtljagom promiču kroz gustu svjetinu. Žalosna lica, oplakanih oči, teškim bremenom na leđima i srcu, a s ćemerom i jadom u duši probijaju se kroz gustu masu desno i lijevo. — Bože moj 1 jadna moga naroda i nesretne ove svjetine, što srca nema! uzdalme mi se iz žalosna srca. — Uf! kako su divlji! culi od jednom jednu gospođu, kad je jedan od njih, protiskivajući se, nehote potisne. Oćutih teško oko srca, jer razumjeh, kako je nevolja obijesti a situ gladan divlji. Ja sam mučao, jer covjeku koji osjeća dođe, prama prilikam, casova kad bi cio svijet zagrlio, a nekad opet žali što sav svijet jednu glavu nema, te da je jednim maliom skine, pa, videći se preslab i za jedno i za drugo, samo slegne ramenima. Tako i ja učinili. Na drugom kraju vidjeh opet nekoliko njih. S njima je i rodbina. Složili prtijagu na sred puta pa tu stoje. Stari roditelji i mlada sestra okupili se oko brata i sina, pa se oko njega previjaju i ne puštaju ga od sebe, već se neprestano s njime ljube, a suze im niko ne može zaustaviti. Svijet se na lirpe šeta, zaustavlja se, gleda ih i — smije im se. Ja okrenuh glavu, ne od onih nesretnika, već od ljudi bez srca, jer bih im i ja pomogao plakati.... Taaam ! taaam ! razlijegne se od jednom top Gruškim pristaništem, a svjetina se slegne u jednu hrpu, pa se propinje i gura da vidi lađu, koja se taj cas ukazala između Dakse i Lapada, lijeno zakrećući u pristanište. Tiho ploveći zaustavi se prama skupljenoj svjetini. Teško sidro pljusne u more, pa potežući za sobom krupne verige sastavi jaku lomljavu, misliš lađa se krši. Na obali top jednako bijesno pali, muzike udrile u trista različitijeh glasova, a zadovoljna svjetina sasta-