СРЂ

217

— Ali zašto, Ijudi, raskopavate kuću i ognjište, pa bježite u tuđi svijet, кб na gotovo ? ! Eto vas gledam danas, ima vas više od dvije stotine, pa sve gotovo same mladosti, jaki i zdravi, i sve odbježe u svijet. Zašto ne ostajete kod kuće, pa ne radite i svoj dom čuvate"? Ovako ćete da se iskopate, pa od vas poslije ni traga, nego će vam tuđin u domu sjedati. Znam da ste siromasi i da vas bije jad i nevolja, ali je svakako gora nevolja, kad mladost, snaga naroda, svoj dom odbjegne. Zar ne vidite i sami, kako su nmoge i mnoge kuće radi Amerike propale, a zemlja bez mladosti ostala? Ostaju starei bez zamjene, a djevojke bez mladoga. Kako ne vidite svoja zlo, i zašto bježite ? . . . Žena pritisne dijete uz prsi, malo se zanjiha i teško uzdahne, a covjek stoji nepomičan, čuči i upfo čudni pogled u mene, pa mi ni riječi ne odgovara. Ivrajevi mu se usana malo rastegnuše kao na osmijeh, i to na onaj osmijeh, iz koga se više tuge i boli razabire, nego su mu bile muke djedova i pradjedova te su, za krst časni i slobodnu zlatnu, na kocu dušu ispuštali. Uz ćemerni osmijeh pogleda me uprto mrkim ocima, a mene zazebe u srcu, jer ga razumjeli. — Ostavi me, prijatelju, pomoći mi ne možeš ! cinilo mi se kao da mu inisli čitam. Vjerujetn ti da mi iskreno govoriš i da me žališ, ali ti opet ne mogu naše jade da pričam, jer bi to bilo dugo i odveć dugo, a ja moram da brzo putujem. Pa, ko zna bi li me ti i razumio 1 ? ... Ja ih ostavim, ne nagoneći ih dalje da mi pričaju, samo da ih u jadu jadom ne ubijam. Kad se okrenem oko sebe, vidim svijet gdje veselo trči i nosi potrebite stvari put Gruškog pristaništa, da doček i veselje buđe što ljepše. — Jadno veselje ! Ljudi prolaze, zgrću se i dogovaraju, kako će na lijepom danu da se po podne provedu. Clledajući njih i nehotice mi se pogled ote na one nesretnilce pod murvom, pa se nešto zamislih : Bože, ima li ikoga ovdje, pa da osjeća kao i ja, te da ga časom povedem do onih nesretnika, a da ga oni samo pogledaju ! ? ... * * * Oko tri sata poslije podne oživio grad. Muzike se kreću a uz veselu svirku prati ih svjetina i svak trči put Gruža