СРЂ

216

СРЂ. — SRĐ.

te, kudgod se okrenem, vidim na hrpe jadnih iseljenika, najviše bijedna Hercegovca. Prikuplja se, evo već, od ponedjeljnika. Premeću se od dućana do dućana, sa prtljagoin i skrinjom u ruci ili preko ramena i pogađaju odijela, gdje će jevtinije da kupe i na se navuku. Ima ih svakake dobe. Viđao sam ih postarijih između četrdesete i pedesete, izgorjela i suha lica, jakih brkova, velikih i gustih obrva, sa nekom tugom na licu, koju nije teško razumjeti. Mlađih, krupnih i jakili, ogaravjele kože, nespret.no obučeni, sa teškim postolama na nogama, obilaze gradom sa roditeljima ili prijateljima, gledajuć nekako tupo u svijet s na pola otvorenim ustima, ili se zamisle čineći račun kako će s novcem izaći na kraj, jer zna da mu babo ne može više ni pare dati, pa da je lijepo iz kamena kreše. Eto je za nj prodao i oraćeg vola, pa je na muci, kako će s proljeća ono kukavne zemlje u red dovesti. Ej da mu nije puste desetine, drukčije bi mu duši biio ! Uzda se jadan u agu — a dobar je aga — da će mu otkinuti što od svoje polovine. Viđao sam i mlađarije od dvanaeste do petnaeste godine. Oni su nekako veseliji, jer ne mogu sve da dokuče i razuniiju. Hitrije trče i ogledaju se u novom odijelu. Negdje pred sarno podne stojim pred kafanom na Pilam. Uz debeli i oglodani hrek stare murve prislonila se sjedeći jedna Hercegovka. U naručju drži zamotano jedno dijete a drugo, maleno, obigrava oko nje. Blijeda i opala u licu, jasnim ali upalim očima gleda čas na svoju nejačad a čas na. muža, koji je sjetan do nje čučao, žvačući komad kruha i brojeći novce skupljene u jednom kraju marame. Ja im se približim. — Zar ćete i vi u Ameriku ? upitam ih. Oovjek izdigne glavu, pa, vezavši u uz6 kraj od marame da je metne u njedra, pogleda me i ne odgovara mi. — .... Pa, eto 'oćemo; u neke će, kad vidje, da ga ja jednako gledam i ne mičem se. — Pa, zar svi? — A ma baš svi. — A kuća ? a zemlja ? — Prodadoh prijatelju.