СРЂ

220

СРЂ. — SRĐ.

— Tutto in orcline; 1 ozva se ispod mene drugi glas, a dva krupna camca, složena iseljenicima, pristaše uz lađu. Ovi jadnici, stojeći mirno i oplakanih oči, na nerazumljivi upit i odgovor izdigoše nekako čudno glavu, pa tupo gledaju i cude se svoj ovoj huki, koju ne mogoše da dokuče ; a meni se učini, kao da su im se one nepoznate riječi savile oko srca kao Ijute zmije. — Aj! jadni narode ! uzdahnem tužno, pa krenuh da bježim, jer više ne mogoh da izdržim. Sađoh s lađe i krenuh kući. Dan bio kratak i počelo brzo da se mrači. Krećern sam, zamišljen, a putem me neprekidno prati pucanje topa, razlijeganje muzike i jednolika vika, pjevanje i graja site i obijesne svjetine na lađi. Putem malo koga sretam ili stižem, do ojadele rodbine jadnih iseljenika, te se žalosni i ubijeni kući vraćaju. Na jednom, kroz prvi sumrak, zasukaše s lađe vatre put nebesa, pa se gore u zraku razmetnu i pale кб puškom. Preda mnom jedan Hercegovac i dvije ženske; premetli ruke jedno drugomu preko ramena, pa, kad vatra opet zasuče, okrenuše se prama lađi. Hercegovac stanuo, gleda i huče a žene podjednako navalile maramu na oči, pa suze otiru. Ja prodoh dalje da ili ne gledam, a cio ovaj dan prođe mi glavom, te čitavu obijest i veselje, tugu, glad i jad složih u poznate stiliove ojađeloga nam naroda : „Drumovi će požoljet' Turaka „АГ Turaka više biti ne oe.

1 Sve je u redu.