СРЂ

БИЉЕШКЕ. — BILJEŠKE.

301

stegnuo, ostavljajue slobodno polje rodovima jaeira i prikladnijim; no i njima ostalo je parče svijeta, gdje im vanjske prilike puštaju da životare. Veliki antropojidi nude nas tipičkijem primjerom. U tercijarno doba njiliovo se gospodstvo pružalo po Evropi i Aziji a sad se nalaze samo u sređini Afrike i na dvjema velikijem otocima, Sumatri i Borneu. Na Javi, gdje je njegda. po svoj prilici živio Orang, sad rnu nema traga ; otok je sasvim malen, a čovjek, u bezbrojnijem zasjedama, odveć blizu. ,,U tijem nepovoljnijem prilikama za velike antropojide je li mogao pitekantrop ostati na Javi ? Mučno. Borba za život između dvije životinjske vrste postaje očajna, kad one imaju sličnijeh sposobnosti i zajedničkijeh potreba. Covjek rado trpi oko sebe životinje, koje mu ne smetaju; ali uništava svoje suparnike te su slabije oružani, pa se zna kako brzo nestanu diviji čopori ispred nastupnika žutijeli ili bijelijeh. Kako je mogao pitekantrop ođoljeti strašnomu takmacu ? Ja imam ovdje pred sobom fosilne ostatke, što nam je dr. Dubois donio u Paris, da rasprša zadnju sumnju o svome otkriću. O njihovoj autentičnosti nema govora. Stegno (bedra) ima. pravi oblik i širinu čovječjeg stegna; ta živina dakle imala je stas i uzrast., a gotovo i hod, kao čovjek. O lubanji je zlamenito za moždani te je sadržavala ; sadržina moždana može se od prilike procijeniti na 900 kub. centimetara; a u Evropejca dopire poprečno do 1560 liub. centimetara, dok u velikijeh antropojida ne prelazi 600. Moždani dakie, i po tome umna snaga, postavljaju pitekantropa na jednaku daljinu između čovjeka i velikijeh majmuna. Dva kutnja zuba, što su se našla uz te kosti, mnogo su manja nego u Oranga, ali su zamašitija nego u sa-

dašnjeg Evropejca. Dakle su mu kosijeri bili mnogo jaki, a inače mišići žvataoci, koji su ih kretali, ostavili su na lubanji nesumljivijeh znakova svoje jačine, s kojom ne može se ni iz daleka usporediti kosijer čovječji. „Bez poziva na ikakvu teoriju, naslanjajuć se prosto na to što svak vidi, svijet pravom može tvrditi, da svršetkom tercijarnog doba živjelo je jedno biće, koje, po svome stasu, po vanjskom obliku i po umnoj snazi, bješe mnogo bliže čovječjemu tipu nego i koji poznati majmun. Da je to biće postojalo do našijeh dana na kakvom otoku brojno napučenu, bilo bilo bi ušlo u borbu s čovjekom, isto tako jakijem kao ono, a innogo umnijim; i ja ne znam kako bi ono moglo odoljet suparniku tako mogućemu, a treba reći, i tako nemilomu. Po tome, ko bi išao u tragove Pitekantropu živomu, mislim da bi se zaludu mučio. „Је li potreba dodati da ta zaludna muka ne kvari nimalo posla transformizmu? Srodstvo između čovjekaisavršenijih majmuna nije dogmat izmišljen da podupre koju teoriju a priori\ to je nuždan zaključak, koji počiva na skupini dokaza, čije prosto nabrajanje napunilo bi nekoliko stupaca svakojega lista. Koliko sličnosti imamo u okosnici sviju majmuna, u njihovu muskularnom sistemu, u njihovijemunutrašnjijem organima, napokon u njihovijem moždanima, čija je temeljna osnova ista ! M. Непгу de Varigny pokupio je, nema tomu mnogo vremena, razne radove, koji dokazuju da krv čovječja i viših majmuna ima zajedničkijeh svojstava, kojih nema u ostalijeh sisavaca ; a tu skoro dr. Metćnikov i prof. Gaucher dokazali su da se mogu navrnut majmunima neke čovječje nemoći, koje se ne primaju ostalijeh životinja.