СРЂ

IZ „NOVIJEH DUBROVAOKIJEH ELEGrlJA".

429

Na tom skrajnom pristanu Zapada počinjaše borba dvaju svjetova. Sve što imahu velikijeh sinova vlastela bjehu poslala po Zapada, pohogjeni strašnom mišlju da ih euritmija i jedinstvo Crkve ne bi ostavili, kad ih veće svud naokolo sve ostavilo bješe. Katarinin ljubavnik vrebaše cas kad će da prekine peterovjekovnu tišinu onijeh 'oedema i da savije prkosnu jadransku općinu. Oci dovijećaše. Zagonetnu ženu odvedu u Tri Crkve. Zatvore je u polaću na kojoj Angjeo Gundulića jednako brani opustjeli dom. Polaca stajaše u svom italskom čaru. Na tankijem jonskijem stubovima tri velika svoda pričahu veselu misao Renesanse. Prozori ponavljahu poeziju mirnijeh balkona Farnezovoga doma i dvorova božanskog Bramanta. Dvornice, skalini zamišljeni za sitne korake velikijeh gospara, dubrovačka pila sa glavama krilatijeh Amora, pozlaćeni tavani primiše pustolovnu ženu. U prostranom perivoju česme pjevaliu, a na dugijem litijama korčulanskijeh stubova u majskom suncu bugjaše se odrina. U tom vlasteoskom miru „Unuka Velikoga Petra" proživje prve i posljednje mirne dneve svoga pomamnoga bijega. Mlada vlastela dolažahu o sumraku, penjahu se na štit Gundulića ili na visoke rubove tvrdoga zida da vide plavokosu, blijedu gospogju, tamnijeh, stranglednijeh oči. I nestade je. Jekaterinin ljubavnik vrebaše na tu ženu, jer smetaše onoj drugoj ženi na Nevi. Primami je na italske žale. S Vječnoga je Grada privuče na obale Arna, pa otuda na toskansko more. Pobjeditelj Cesme nekog dana zauze tamo carskim snom opčinjenu plavokosu gospogju, kako šćaše da zauzme slabi Grad na jadranskoj pučini koji drsko, još od davnijeh vremena, zakriljavaše sve velike bjegove. Zarobljenica otplovi put sjevernijeh voda i nestade je sa lica zemlje. Dvor u Tri Crkve jednako stoji i prolazniku otkriva opustošeno lice Renesanse, nalik na profil lijepe mrtve žene na kojoj priroda polako crta rasulo.

Na Boninovu, maja 1904.