СРЂ

466 СРЂ. — SRĐ.

Hrvatskoj". A u Đenevriji ima šesnaest poglavja; nu očito je da tu ima velikijeh praznina, koje nije moguće popuniti. Gosp. Medini je ipak šesnaesto poglavje popunio i svršio. Medini drži da je Vodopić začeo i obradio veee od polovine novele, kad je kao kanonik stanovao „па vrli Pila". Zatim Vodopića zateče imenovanje za biskupa i smete ga u književnorn radu, te mu ne dade da svrši „Đenevriju", koja ne bi zaostajala za drugom njegovom pripovijesti „Tužna Jele", što se tiče Ijepote jezika, živahnosti dijaloga i ganutljiv<i>ti. Ona je po svoj prilici imala biti kao kruna njegova književnoga i'ada, dokazom njegove ljubavi prama Dubrovniku. njegovu zavičaju, poznavanja dubrovačke prošlosti, dubrovačkog života, navada i običaja. Kao što je njegovo župnikovanje u Konavlima iznijelo „Mariju Konavoku", ono u Gružu „Тигпи Jelu", tako on službujući kao kanonik u Dubrovniku hotio je da u „Đenevriji" opiše intimni život Dubrovčana iza pada republike, da istakne kontraste između starog duha i poretka i novog nametnutog silom događaja, te da prostim epizodom, bez velikih zapletaja, skupi vesele prizore iz prostog života dubrovačkog, kakvome je on glavom bio svjedokom u mladim svojim godinania i da nečim baš „Dubrovačkim" ugodno napoji dušu i srce pravog Dubrovčanina. Ovo je izvadak iz pisma, što je g. Medini upravio „Crvenoj Hrvatskoj", kad joj je poslao ona dva poglavja. Iz pisma, koje je nama upravio, zgodno je da priopćimo ovo: „Javljam Vam sada da sam naumio dati „ Srđu" sva znamenitija poglavja iz Vodopićeve „Đenevrije". I po onomu što je ostalo dubrovački je život već dostatno opisan. Bili ste rekli? Cini se da sve ono onako teče na brzu ruku, a tamo pokojnik je onaj uvod i opis (t. j. prva dva poglavja) tri puta sastavio, pa rasparao, dok nije izišlo onako kako sam se uvjerio po izvornom rukopisu. Ostavio satn njeke osobite dubrovačke forme i načine govora, pa molim Vas da ostane kao n. pr. grajski, er, vrva (mjesto vreva), množ, joštera, opeta, diljina (mj. duljina), kutnje, zlje, gredom i slično. Sto se tiče teksta, taj ostaje koliko se može više u književnom jeziku; nu u dijalogu taj ne bi bio ovjeran odraz du-