СРЂ

504

СРЂ. — SRĐ.

drugoj polovici sejjtembra u Stuttgartu, profesor filozofije Dr. L i p p s iz Miinchena držao je vrlo interesantno predavanje o odnošaju među prirodnijem znanostima i čovječijem mišljenju. Ideje iznesene od monakovskog profesora pokazuju, da opreka među egzaktnijem znanostima i ozbiljnom spekuiacijom postaje sve to manja, te da je i među prirođnjacima iščezla vjera u prirodne dogmate sui generis, koje su veliki misiioci odavna proglasili pravijem predrasudama. Pr. Lipps kazao je : Sada se često čuje govoriti, da sve prirodoznanstveno saznanje sastoji u opisivanju pojava, upečataka, koje mi primamo od stvan, zrcaljenja ovijeh opaženijeh slika u našoj svijesti. Misii se dakako, da čovjek uopće, dakle i prirodnjak, u stvari zna samo o sadržajima svoje svijesti; da je nemoguće, da svijest izađe iznad same sebe, kao što je nemoguće, da neko preskoči preko vlastite sjene. Sve ono zvući ubjedljivo. Ali zagonetka saznanja leži dublje. Nešto drugo nego osjećanje ili opažanje u smislu upečataka ili slika, jest mišljenje i misleći duh; nešto drugo nego moje čulno jest inoje duhovno oko. U mišljenju duhovno oko gleda u svako doba preko s!ika i postavlja i shvata mislećemu ja onostran svijet Mišljenjeje po svojoj prirodi uzajmično odnošenje izineđu mislećeg ja i takovog svijeta. Mi znamo. govori se, samo o sadržajima svijesti; ali znanje pretpostavlja vazda posmatranje, a prirodnjak ne posmatra sadržaje svijesti, zrcaljenja u individualnoj svijesti, „pojave" u ovom smislu, već on ]iosmatra z b i 1 j n o s t. Ciij je prirodne znanosti uređenje zbiljnosti uopće u sistem zakonitijeh fgesetzmassig) odnošaja zavisnosti izineđu prostornijeh, vremenijeh i brojevnijeh veličina. Prirodoznanstveno saznanje

jest saznanje ne zbilje već z a k o n itosti zbilje. Pojmovi su sile energije i ost. antropomorfizmi. Što ove rijepi i mnoge srodne znače, što n. pr. znači „težnja", „tendiranje", „djelatnost", „djelovanje", ,,rad", „proizvađanje", „proizlaženje" ili „biti proizveden", „otpor", „пареtost" i ost., sve to jioznamo iz sebe, kao određenja našega ja. Mi poznamo silu i energiju iz osjećaja vlastite sile i energije. Ali počovječujemo stvari unoseći u njih takove doživljaje svoga ja ili svojijeh čuvstava. Ipak to ne smeta, da se prirodnjak sitiži tijem pojmovima. Samo treba da iz njih sasvim odiuči onaj izvorni psihološki sadržaj. Aii riječi čarobno djeiuju na cluhove i potkupljuju i razum. Poznate i obične riječi čini se kao da označuju poznatu stvar. Tako se rađa mitologija pajmovasiie i energije i napokon neka vrsta novog uvjerenja ili vjerovanja koja jo već dovela do osnutka nove opštine istomišljenika. Osobito energija, ovaj u sebi prazni glasovni simboi, čije značenje stoji jedino u tome, da u kratko označi zakonitost zbilje, hipostazuje so i pravi se stvarju, postaje konjem u svjetskoj mahini; općenitost u upotrehljavanju ove riječi rađa ludost, kao da se je u toine shvatilo općenitu, sebi samoj uvijek jednaku suštinu stvari. I sad se možda pomoću toga „копја" rješavnju svjetske zagonetke. Zbiiju shvaćenu u pojmu prostora prirodnjak zove materijom, u ostulom je ova riječ ime za jedno х. Ali i kad prirodnjak ovome х da oznaku prostornosti, on vrsi samo jedan način razmatranja, to znači on ne zna nista o tome, da li zbilji i samoj u sebi pripada prostorn ost. Mišljenje, da su svoj zbilji uopće svojstvena pro-