СРЂ

VOJNOVIĆEV ODGOVOR itd.

647

U ostalom ovo je stara borba purista i provincijalista, koja ima svoj klasički primjer u prepirci oko lombardizama Velikoga Manzoni. Da su književnici slijedili sistem transkripcije, gdje bi bila sva ona sjajna moderna literatura od „zelenoga muka" (,.ii silenzio verde!") majstora Carducci do ženijalnijeh funambulizama Bauvilla i Rostanda ? ! Cudnovato ! — prije nego sam se usudio izaći na svijet s tijem mojijem djeloui (radio sam oko njega neprestano 2 god. dana a prepisao ga t,. j. ispravio vlastoručno 10 puta!) predložih ga areopagu trojice uglednijeh srpskijeh književnika u Beogradu (baš po kriticarevu receptu!). Bi li ste vjerovali da oni ih ! opaziše ni jednu jedinu od tijeh t. zv. jezičnijeh mana, dočim su mi pak našli drugijeh koje sam odmah uvažio i u manuskripat unio. Dakle — de gustibus non est disputandum! A sada prostite, dragi profesure, na dosadi. Vjerujte mi: ne bih se bio nigda odazvao kritici, da se radilo o vrijednosti iliti o manama nioje drame kao takove, ali u Srđn je bilo govora o cinjenicania koje, kad bih ja bio mučao, bile bi krivo shvaćene. \ publika valja da znade koliko nju pisac štuje i cijeni kad joj on kaže daje za svoje djelo učinio sve što jedan pošteni radnik može dati uma i srca svojemu radu. Zato zafaljujem kritičaru i Vama što ste mi dali priliku da otkrijem nešto od mojijeh umjetničkijeh ideja. Sa prijateljskijem pozdravom Vaš Ivo Vojnović.