СРЂ

722

СРЂ. — SRĐ.

Na vruće ove riječi sijedoga starca Petar ne odgovori; svak je vikao, svak mislio na bijeg; a general Voronzov prvi među ostalijem. Napokon Petar prestrašen, a ne nalazeći drugog izlaza već u savjetu starog borioca, i znajući da se Katarina približa Peterhofu sa 20 hiljada Ijudi, naredi da se odmah putuje za Kronstadt. Preveć kasno. Iz Petrovgrada već je prispjela zapovijed amiralja da se ne pusti pristup nikakovoj lađi, pa niti istome carskome jahtu ; zapovijed je tačno bila izvršena, i pored Petra; dok se sa tvrđava orio urra Katarini II. Miinnich je bio mišljenja da idu u Neval, gdje bi bili bez straha; ali gospođe, koje su se na lađi nalazile, ne htjedoše nastaviti put; Petar ih posluša i povrati se u Oranienbaum. Ovaj korak odlući o njegovoj sudbini. — On se je nalazio u rukama Katarininim. Tu potpiše svoju abdikaciju, u kojoj kaza da to cini od svoje volje a ne prisiljen: „Da mu je nemoguće upravljati velikom i mogućom Rusijom, te da se svojevoljno odriče prijestolja u prilog svoje žene i svoga sina". Ni ovo ga ne spase; trebalo je da se odigra i posljednji prizor ove tragedije. V. Sest milja daleko od rezidencije nalazio se je malen dvorac, u kome stanovaše jedan stari gospar, imenom Ivan Platon Vasiljević Jelugin i njegova gospođa Anastazija Sofija Elizabeta. Ovdje, pred večer, prispješe tri osobe, koje vođahu jednog čovjeka, u starom sobnom odijelu, a vojnička mu kapa na glavi. On se teturao, a oni ga držahu. Odvedoše ga u obližnju sobu, postaviše ga na divan, koji se je ondje nalazio, ostaviše ga i zatvoriše vrata. Jedan od njih ostađe na straži, dok drugi zapovjeđiše da se spravi večera u obližnjoj dvorani; stadoše jesti i piti, a gospodaru i gospođi narediše da izađu. Nakon malo dođe i drugih 12 osoba; od kojih dvojica uđoše u sobu. Sutra večer čovjek u sobnoj haljini uđe u dvoranu, i stađe se zamišljeno i melanhonično šetati; okrenuvši se zatim