СРЂ

706

СРЂ. — SRĐ.

goh, ра se putem do sela inadim s ovom silom vjetra. Pusta studen obigrava i zavija oko uši te ih sve bode, mislim, sad će rni opasti. Oiča zima zaprla, pa se čini da je priroda, uz svu ovu huku vjetra, zanijemila. Ali se opet dobro držim na dugom i rđavom putu, što izvija do sela. Putem čujem samo, kako mi kadikad žestoki vjetar nanese do uši jaki i tupi udar junackog zamaha kojeg seljaka, te mu je oštra sjekira zapala u stari i debeli hrek tvrde dubovine, pa se sad sigurno iz sve snage napinje, da je iz hreka izvuče, pa da sa još kojim zamahom sastavi badnjak, svoje veeerašnje veselje. Brzo stigoh u selo, jer sam od studeni pospiješio da se ugrijem u hodu. Već kod prvih kuća opazih, kako je svak u velikom poslu, pa veseo obigrava i radi što mu je od potrebe. Uz vrata jednog ognjišta čuči domaćin a uza zid privalio đebeli badnjak, ima u njemu tridesti oka. Vesela nejaead obigravaju oko njega i dodavaju izabirući, čas masline, čas lovorike ili rusmarina, a on sve prima pa slaže i kiti badnjak. Neki opet prebiru zelenila pa s njime kite kutnja vrata ili ga zabadaju među grede pod tavanom. U drugoj opet kući domaćin izveo u avliju, da prostite, malo prase, i dotjero mu nož pod grlo. Stoji skvika živinčeta a djeca se prepala pa se razbjegla i zatisla prstom uši da ne čuju skviku; samo jedan, naj manji, ostao pa sve igra rukama, smije se i skače oko ćaće i mrtva praseta. Malo dalje iznijeli pred kuću nekoliko vjedriea vina i žežene rakije, pa razlijevaju u sudove i napunjaju ploske. Uz ognjište prislonjen debeo badnjak, a vrh mu nakićen da ne može bolje. Kutnjica domaćica prelijeće za poslom tamo i amo, te opominje mladost da ne zaborave da istrižu na sitno rnaslinovo lišće, pa da ga izmiješaju bijelom šenicom i sitnim bobom, čim će se večeras posuti po badnjaku. A onamo opet komšija, stari Lembreša, podvio u kući noge do samih vrata, pa zavija fišeke. Lijepo mu se obrazi vesele, kako će mu se večeras njegova šara, što je negda za turskog vakta, kad bi se gonio s kiridžijama, a naj više s pustim Arnautima, biia kao munja a ječala кб grom, razlijegati selom jače od topa, i svak će, kad je čuje, kazati: Lembrešina šara. Ehej! nema Lembrešine šare na daleko, a nije drugoga Lembrešu ni rodila majka, a i ne će za lako. Sam će je puniti i sam paliti, jer mu šara nije nikad