СРЂ

4 СРЂ. — SSB.

rujem, ali dok ne uznatbudem, koja je to svrha, Pero mali i ova trpezica — i kucne po njoj — sve jedno! Orsat se zagleda u one vatrene oči i ono otvoreno lice našega Pera, i pomnjeći na one dvije rijeci proste ali ozbiljne, kojijem mu izjavi svoju, udilj pozna da pod haljinom lera kucuka tako srce, da pri nevolji mogao bi mu se pouzdati, česa radi priuze tiho: — Dobro, nu pazi da kad ti povijem svrhu, ne budem ja zaludu povidio. — Ako bude na korist mojijeh susjeda, nećete. — Slušaj dakel Cuo sam od prije sveđer hvaliti one dvije sirote, da su skladne, mirne, da živukaju ла svojoj radnji po siromašku ali casno, tako da im se nije mog6 ni trunak nametnut. 0 Marijani nada sve čuo sam pripovijedati, da se je odrekla udadbe jedino da joj ne bi sestra onda nedorasla ostala po kakvoj nezgodi na sred puta. Obazno sam za bezobraznoga Marka Turka i kako svijesno znala se je sačuvati od njegovijeh pogrda. Sve ovo zajedno budilo je u meni neku ćutnju, koja me je pritezala k ovijem sirotam i priteže me nepristano da ih do nevolje pomažem. Za što, ne znam. Sada pak od kad sam nešt6 bolji, obazno sam da neki gospodićić traška oko njihove kuće, da je nekako dopro uvući se, i da se je pristro k Jeli, tobož кб da će se vjerit za nju, a ona, ludnica, da je otišla sasvijem za njim. Zo mi je u duši sirotu, er znam gospodičića, pak se bojim štete i sramote, buduć da oni niti će je, niti je može uzeti. Mislim dake da se Jele nalazi u nekomu pogibnomu škripu iz koga bi je želio izbaviti, ako bih mogo. Ali ne znajući do svrhe, kako uprav poso prolazi i je li baš istina što se pripovijeda, nastojo sam da dobavim tebe, da bi mi kazo ono što bi zno o ovoj neprilici. Eto ti, sinko, moje zamjere, a sada prosudi, pak ako štogod znaš, pouzdano možeš mi javiti, er što ovdi budeš govorio, ne će znati ini, razmi mene tebe i Boga; budi uvjeren 1 Pero ne bijaše digo oka s Orsata, dok ovaj govoraše, i rekao bi da mu je teglio svaku riječ, zamijerao svaku crticu na licu, sakupljao mu svaki odihaj, nek bi se bolje uvjerio o misli Orsatovoj. Kad prestane Orsat, Pero skloni glavu, odahne iz duboka, pak izdižući ruku: