СРЂ

194

СРЂ. SRĐ.

jezđama, kao da ne će da prizna više nikakve granice svojoj sili. Iz temelja drmahu se i do lastoviee se tresijahu moji dvorovi. Iz ognja su vrcale bezbrojne iskre. Harpa u ruci cudno mi zacvili; tri žice mi pukle na liarpi. To mi bješe zlamenje, da se s ovog svijeta kakav duh odijelio meni u rodu i za života s mojom harpom složan. Razgledah popucane mi žice i gle, to bješe historije žica, žica ljubavne popjevke i žica junačke pjesme! Groza me uhvati i sam ću sobom, mogu li zapeti ove žice, hoću li da jednom ove žice složim kako njekoč za udaranje skladno misli svojih. Kušah, kad su mi još drhtale ruke, je li to za me zlamenje, je li meni zabranjeno da pjevam Ijubavnu bol, rijetku sreću, povjesničlce podvige i junačku slavu za plemenitost ljudskog roda. Eto ti napnem žice, tada izvjesno znadoh da zlamenje meni nije bilo, nego duhu mi jednorođenom, koji bješe končinu dopjevao. Bijah od njih mnogo daleko i o tim duhovima ne mogaše tako nikakav glas do mene. Tada ću na vodu, do rijeke, da vidim u ogledalu joj,jeli slika samrtnika, koji bješe otet momu prijateljstvu. Hujeći tiskaše se ledna santa na santu i udaraše o obale jadikama ovjenčane. U tom tiskanju ne mogoh ugledati nikakve slike, ondje ne bješe mi sagledati lice preminulog prijatelja. Otiđoh tada veoma daleko na poljanu ravnu, po kojoj je silno meo snijeg i zavijao; nadah se da ću u vijavici ugledati sjenu od pahuljica sniježnih, ledenu kao mraz, kao mrtve mi moći prijatelja, čiji se duh, sad ovako lagahan i ovako slobodan po prostoru titraše kao ove pahuljice, koje su padale po sleđenim rudinama. Vjetar ipak nije jednako lece zasipao u lice i na moj upit bojažljivi nijedna se sjena nije prikazala. Tada se ispeh na brda moja naj viša, na čijim sniježnicama meni se bjehu pokazale onako često slike inoje mašte. Oblaci biješnjahu oko mojih hridi. Ogoljela stabla borahu se svojim granama orijaškim protiv maglenih kreljuti te ih obuhvaćahu, a žile im drhtahu u strašnoj huci oluje; ništa drugo ne vidjeh. Prisluškivah, hoće li bar vjetara glasovi, kad bi prohujali, donijeti glasak, te sliči kakvu imenu; u pomamnu pogledah maglu u šumi, hoće li se koja ukazati sjena, da me trgne iz neizvjesnosti, te me mučila. Ništa ne cuh no grmljavinu vijora i lomnjavu stabala suhih, što padahu da se mogu mladike uz-