СРЂ

196

СРЂ. — SRĐ.

tutnjava; i to sam poznao, to bješe preteca trešnje, koja je ovdje nemila gošća i što je više puta ništila i harala. Bio sam naslonjen o zidine dvorova, te su pred sto godina postali razvalinom, a sila zemaljske nutrine učini ih spomenikom opomene. Zviždeći vije se oko mene vjetar na mojem osamljenom visu, a dolje u dubini tutnji јабе i žešee, već se trese hrid na kojoj stojim, kad eto se meni približi u plaštu oluje bijeii oblak, kao da svijetli u nutrini; oblak lebdi i brza put mene, a ja ti spoznam u njemu jednu sjenu; oblak je kao kaban, te zastire pojavu, dugi magleni ustrižak ide za njim kao sjena таба, a pahuljice toga oblaka sastavljaju sjenu gusala u ruci svijetle jave. Sada sam obaznao s čije smrti popucaše mi žice na harpi. Za čas me iznenadi što ugledah mač sastavljen od magle, ali samo za malo, jer znadijah da Mu se pravo pristoji simvol таба u svom preobraženju, jer pjevac junačkili pjesama u duši treba da osjeća kao junak, da može j)lemenito iskazati osjećaje junaka, koje slavi, a bez te unutarnje iskrenosti naj ljepše pjesme bile bi lažne, naj divniji stihovi bili bi ništavilo pravo. Po tom maču od magle, kojim se pasaše sjena, te na oblacima bješe u stolu, upoznah Ga, ne bješe doduše nigda sam povukao mač, ali bješe vojvoda i vođ u duhu. Lukol Duše plemeniti! Ti dakle nas ostavi, ti koji da počastiš rodni grad, svede na svoj jezik moje pjesme, da ih poznadu građani, koje Ijubim, ali joh čiji jezik ne zborim. Poeta! Oko tvoje časne glave vije se vječni lavor-vijenac nesebične pjesme. Tvoj sjen moleći gleda u nebo i kao da blagosivlješ, ruka ti je nad svojim rodnim gradom. Ti podižeš svoje gusle i oluja se obraća u blag vjetrić, te piri niz njihove strune; uzburkano se more stišava, a na vapaj i pogled velikog pjesnika umukla je tutnjava podzemne vatre i tako ti je u vlasti, da, kao preobražen duh, te lebdi u oblaku, oslobodiš od pogibelji tvoj ljubljeni zavieaj. Naprijed lebdi u oblaku svoje slave, koju je malo samrtnika moglo poznati u pravoj cijeni i snuj za svoj rodni grad uz vijekove, i kao što sada ti molba pred nebesnim silama izradi spas zavičaja od strašnog bjesnila stihija, neka tako tvoji građani bolje procijene i razumiju po tvojoj smrti tvoju misao, koju si ostavio u svojim djelima.