СРЂ

NAD GROBOM FRANĆESKA PETRARKE.* * * * Giosue Carducci * * * Preveo Špiro J. Gerun. I. Bilo je to u godini 1353., kada Franćesko Petrarka posljeđnji put pobježe iz Avinjona i rimskog Dvora bez oproštaja s papom Inoćentijem VI., koji ga držaše za vrača, i kad opet sa manđinevarskih visina zapazi golemi prostor lombardske ravnice, koja se, ispresijecana ponositim rijekama a načičkana gradovima i selima, zelenila u proljetnjem sjaju, a po njenim se livadama ljupko osmjejkivalo majsko sunce. Razdragani pjesnik raširi ruke prama otadžbini a iz grudi mu se izviše veoma tople riječi u njezinu slavu. Bješe to izliv pjesničkog patriotizma a iz grudi takova pjesnika, koji se punim pravom može nazvati obnovitelj i gajitelj onih umjetnosti, koje Italiju u renesansi učiniše učiteljicom svijeta. On izlazi iz sumornih i ledenih tmina srednjevjekovnih i sa lisnatog brežuljka posmatra doba obnavljanja a laki povjetarac novih vremena igra mu se oko lica, orošena suzama ljubavi i zanosa za otadžbinu, za pronađene umjetnosti, za slavu starine, koju gleda gdje se širi u budućnosti; njegova slatka, slavna i sveta Italija prostire se u svoj veličini svojoj oko njega .. . te laetus ab alto Italiam video frondenti collae G-abennae, Nubila post tergum remanent, ferit ora serenus Spiritus et blandis assurgens motibus aer Excipit. Agnosco patriam gaudensque saluto: Salve pulcra parens, terrarum gloria salve !...**

* Ovo donosimo kao primjer Kardučeve proze.

** . . . . sa visokog lisnatog brežuljka gabenskog veseo gledam Italiju. Za leđima ostaju oblaci a vedar duh obasiplje me i vazduh pokretima prožet. Foznam otadžbinu i s veseljem je pozdravljam: Zdravo iijepa roditeljice, slavo zemalja zdrav.)!