СРЂ

GIOSUE CARDUCCI kao pjesnik. (nastavak)

Prof. W. bar. Ljubibratić.

Cijela je djelatnost Carducci-ja kao pjesnika prožeta dvojakom svrhom: uskrisenjem stare klasicne kulture i nastojanjem oko oslobođenja i ujedinjenja raskomađane domovine. Ova se dvojaka svrha provlači kao neprikinuta nit od prvoga do zadnjega stiha; nalazimo ga toliko u mladenackim pjesmama Juvenalia (1850-60), koliko u Odi barbare, te nam predstavljaju vrhunac savršenstva Carducci-jeva pjesnickog rada. Osamnaesti vijek ostavi kao baštinu devetnaestome lijep broj valjanih pisaca, koji podadoše talijanskom narodu cio niz besmrtnih umotvorina. K tomu talijanska poezija poprimi nov oblik, te jednako bijaše udaljen od nadutosti Marini-jeve škole i ispraznosti Arkadije. U tom pogleđu stekoše osobitih zasluga G. Parini, koji htjede da poezija bude služiti poboljšanju i oplemenjivanju narodnog morala, i V. Alfieri, te učini od pozornice školu građanskih vrlina. Ova dvojica, naj znamenitiji pjesniei zadnjih godina osamnaestog stoljeća, djelovahu na U. Foscola, dočim na V. Monti-ja, savremenika S'oscolova, uplivisahu političke prilike u Italiji, a naj više čar Napoleonova imena. Međutim već prvih decenija XIX. stoljeća započe u Italiji ona književna borba između klasicista i romanticista, koja već prije bijaše buknula u Njemačkoj. Prama raznim prilikama zemlje ova, na prvi pogled tako bezazlena borba, poprimi i različiti harakter. U Francuskoj, na primjer, gdje narod, i ako ne u slobodi, a to dajbudi bijaše u politickoj zajednici, romantici iđahu za tim, da poeziju oslobode onih formalnosti, te sprječavahu slobodan polet misli, a romantici u Njemačkoj nastojahu da stvore književnu zajednicu između uspomena i tradicija srednovječne i moderne literature. Po tome bijahu oni također i pristaše one političke struje, te živo nastojaše da uskrisi staro njemačko carstvo. I ovako ova borba bijaše u Francuskoj samo književne, a u Njemačkoj i književne i poli-