СРЂ

304

СРЂ. — SRĐ.

tičke naravi. U Italiji poprimi isti harakter kao i u Njemačkoj. U isto doba kada su carbonari u svojim potajnim društvima raspravljali o sredstvima, te bi se morala upotrijebiti, da se domovini pomogne do slobode i ujedinjenja, gotovo svi pisci isticahu svoje nezadovoljstvo s opstojećim prilikama, željkovahu novo doba, koje bi ipak bilo u neposrednoj svezi sa starom slavnom prošlosti. Ali jedina slavna prošlost Italije, te se je mogla uskrisiti, bijaše doba slobodnih općina, kada slobodni gradovi sklapahu po volji saveze i ugovore s njemačkim carevina, a oboružani se narod branjaše od nasilja feudalne aristokracije. Ove još mutne vizije o novoj eri približavahu pristaše romantične struje liberalcima, a emancipacija literature pretpostavljaše emancipaciju i oslobođenje od tuđinskog gospodstva. To brzo uvidi i Austrija, stoga još prije nego će baciti u tamnicu Pellika, Maroncelli-ja, Confalonieri-ja, a prisiliti na svojevoljno prognanstvo Scalvini-ja, Borsieri-ja, Berchet-a i Porra, bijaše ukinula list Gonciliatore glavno glasilo romantičara u Italiji. Nepravedno bi bilo, kad bi se iz ovoga htjelo zaključiti, da su svi klasicisti bili zadovoljni s vladajućim prilikama u Italiji, da su svi bili za to, da se očuva isto stanje. To nam naj bolje dokazuje Foscolo, koji, zanešeni obožavalac klasične knjige, bijaše opjevao Grazie, a u svojim političkim nazorima zastupaše naj liberalnija načela, tako da je morao bježati iz Italije, da spasi svoj nevoljni život. — Uz Foscola borio se za »\ате cAimpijske bogove "5vion\i, koji ispjeva poznati sermone La Mitologia e la Poesia, đa dokaže, kako ne može biti prave poezije, od časa kada su bogovi s Olimpa protjerani, kada Grazie, koje su svojim posmjehom resile sve vidljive stvari, moradoše ustupiti mjesto grdnim vješticama i utvarama. Ali zaludu bijahu stihovi Monti-ja, zaludu oni Foscola: romanticizam predvlada nad klasicizmom, koji nađe svojeg naj idealnijega predstavnika u A. Manzoni-ja. Osobitim zadovoljstvom zakopaše romantici stara mitologijska božanstva, tvrdeći u ime slobode duha i istine, da se mora jednom za uvijek prekinuti s tradicionalnim lažima, da svagdje, dakle i u poeziji, mora da vlada istina: Fine ai sogni e alle fole, e regni il vero.