СРЂ

NAD GROBOM FRANĆESKA PETRARKE.* * * * Giosue Carducci * * * Preveo Špiro J. Gerun. III. Kao latinski pisac Petrarka je vodio otvorenu borbu sa srednjim vijekom; on, pravi otac renesanse, i to ne samo zbog toga, jer je širio želju za ispitivanjem starih pisaca po svim gradovima Italije, Franceske, Germanije, Spanije i Engleske, ne samo zbog toga jer je izvukao Omira iz Jelađe, pa ga predao Zapađu, nego još više stoga, što je latinski jezik od crkvenog učinio svjetskim. Govoreći u Ciceronovu jeziku sa narodima iz svih krajeva i kroz sve krajeve Evrope, koja se divila ovoj klasičnoj novosti stila, sijući svoje poslanice, rasprave i pjesme spoji zapadne narode, koje je prije teologija okovala bila, novim vezom, vezom filozofskim i literarnim; stvori kako гебе jedan Francez — u Evropi, još uvijek podložnoj moći crkvenoj i feudalnoj, novu moć, izvan crkve i države, moć svu moralnu i modernu, biva: republiku znanosti. Ni za starinu ne tražaše on retoriku ni nauku, nego, kao živ čovjek, zaiska život. U istoriji naroda rimskog ne gleda on više, kao Dante i skolastici, niz predodređenja Promisli i mističnog zasjenjivanja o nekom budućem gradu božjem . . . Bijaše to zaista velik skok: on htjede da otrgne od tradicionalnih prearasuda istorijsku istinu, kojoj je vrijednost vidljivo shvatio, jer osjećaše već unaprijed kritično doba, ali ga ipak savlada divljenje i ljubav. Pjesnik, koga je privlačio neki plemeniti instinkt usavršivanja prama idealu, klanjaše se u rimskim licima tolikim primjerima ljudskih priroda obdarenili božanskom moći; u rimskoj istoriji štovaše preveliki odsjev ljudske obrazovanosti, a kod pisaca divljaše se još čišćem i dostojnijem izrazu te čovječnosti i obrazovanosti; on htjede da živi njihovim životom i da piše njima kao svojim suvremenicima. Po-