СРЂ

312 СРЂ. — SRĐ. vraćajući se iz takova života na tadašnji život i ispoređujući onaj sjaj starih forama sa soeijalnim i literarnim stanjem svoga doba, udaraše grdnjom i psovkom na srednji vijek i one svoje vršnjake, koji ga branjaliu: „izgledaju kao da su živi — govoraše za njih — i dišu, ali su vee' smrdljive lješine". on ostavljaše svoj ideal za buduenost. A to je baš ono, što mu još više podiže čast; on se ne utjecaše prošlosti, da se može tamo slobodno kretati, nego da bi mogao odatle uzeti što lakši i sigurniji let novome doba. Njegova su đjela puna' slutnja, on ima vjere i pouzdanja u renesansu, on predviđa bolje dane što će nastati, i u kojima će Italija ^svuda triumfovati, stare kreposti opet će proevjetati a nauka, umjetnost i retorika snjima ponovo zaokupiti rostre, for i senat; sjajna poezija, blagodatan moral utješiee nadeovječnom svjetlošću] te srećne ljude. U tim danima on bi htio da živi, pa se stoga i okreće svojoj Africi i pjeva: „Tura, juvenesce, precor, cum jain lux alma poesis Commođiorque bonis curn primum adfulserit ^aetas." Petrarka mora da je ozbiljno i duboko^ proniknuo u taj svoj ideal, kad ga je mogao onako uspješno primijeniti na svoj vijek i uspeti se đotle, da ga štuju kao auktora renesanse, koju je prorekao. Dolazi nam u pamet ona priča o Orfeju, kad gledamo ne toliko kraljeve napuljske i franceske, gdje stoje^pred njim zaćuđeni i zadivljeni, i careve i crkvene dostojanstvenike, gdje mu se udvaraju, koliko — što je još više — izdajice, smutljivce i krvolocne gospodare Italije, gdje se pripitomljuju oko njega, kad gledamo groznog Bernabo Visconti, gdje ga zove da mu bude'kršteni^kum sinčiću, a Galeazzo, poznat radi „časnog posta", gdje ga miluje. Ali se još više divimo onom lakom i veselom preokretu talijanskog naroda vjeri nauke i štovanju razutna, ,kad [čitamo ojonim slijepim učiteljima, koji, naslonjeni na ramena svoje djece, obigravaju za ovjenčanim pjesnikom sve^poluostrvo s jedne strane na.drugu, ili o umjetnicima, koji kite svoje^sobe purpurom ijzlatom, da njega dočekaju. A kada čitamo, kako ga prati do Carnpidoglia omladina iz naj ponosnijih baronskih kuća, odjevena u crveno odijelo, i kako se razni Savele, Conte, Annibald, s nažuljenim rukama radi neprestanog baeanja šestoperca u građanskim ra-