СРЂ

NAD GROBOM F'RANĆESKA PETRARKE 313

tovima, ponose što mogu da prospu pred njega vijence cvijeća, kako se Colone i Orsini nalaze zajedno i složni samo jednog jedinog dana i to baš onog kad stavljaju lovorove vijence na glavu ovog zaslužnog sina tjorentinskog bilježnika, a narod ga pozdravlja klicuđi : „Živio pjesnik! Živjelo Campidoglio !* a pjesnik odvraća: „Živio narod talijanski i Bog ga održao u slobodi!..." Kad čitamo sve to, tada nam se čini, da zraka stare slave osvjetljuje ove ruševine Rima, koji se opet podiže slaveći veliko ime renesanse; tada nam se čini, da je Italija zaista dostojna jednoga Franćeska Petrarke. Ali u idealu, koji je obulivatao misao i Ijubav prama renesansi, isticala se u pameti i srcu Petrarkinu iznad svega: misao i ljubav prama Italiji. Rođen kao izgnanik, još djetetom prenošen iz mjesta u mjesto, do iza Alapa, živeći ^dulje vremena od stranaka i magistrature, svu onu živu pažnju, koju ostali Talijanci posvećivahu svojoj općini i ili simvolu svoje stranke, on posveti samo imenu Italije. Iz knjiga Virgila, Cicerona i Livija on stade^da ljubi Italiju, Italiju veliku, pobjedonosnu, jedinu; ali kao što renesansa nije starina i ako je u njoj novina pomiješana sa starinom, tako ni Italija Petrarkina nije Italija rimska, i ako ima ;u sebi mnogo njenoga. Živeći u doba gospodara, on im shvati namjeru i svrbu, koja se sastojala u diktaturi protiv stranaka, gvelfske i gibelinske, diktaturi, koja će obezbijediti narodima mir, slogu i konac građanskih ratova. Ali taka namjera ne prelažaše nikada preko bedema jednog grada, granice imanja gospodareva. Petrarka je sada raširi, pa, kao što je Dante navještavao rat čak i tirana protiv Grvelfa, da se obnovi veličina Imperije, tako on navještavaše mir među gospodarima, da se ukloni svako rješavanje oružja i tuđinskog gospodstva, da se u svojim prirodnim granicama povrati u svoju moć latinska narodnost, kojoj je glava Rim. Riječ Foscolova: ,,da se podigne Italija, red je prije uništiti sekte", glasovi 1847. godine za sjedinjenje talijanskih knezova, primirje i promjena stranaka u „Narodnom Društvu" pred 1859. godinu, — sve to bijahu glasovi, izreke i politika Petrarkina u četrnaestom vijeku. Kad ono Knez Metternich reče, da Italija nije drugo nego geografski izraz, on ne bješe tačno shvatio stvar. Italija bijaše literarni izraz, poetski prije-