СРЂ

314

СРЂ. — SRĐ.

vod. Опај zaborav i osuđa zemaljskih stranaka, gvelfske i gibelinske, ona sloga, koju pripovijedahu hiljade i hiljade munieipija, sve to bijaše zaista plemenita poezija. koja se začimlje u ljubavnoj pjesmi. Ne znam, je li istinito ono, što priča jedan Francez, da je, biva, austrijska uprava katkad zabranjivala pjevanje pjesme Italiji, ali ako je ona to zaista radila, jamačno je imala razloga, i ako je već bilo kasno. Ali pjesnik, ako je i bio postojan u idealu o Italiji svagda, u svim događajima, u svim ratovima, u svim revolucijama, što ispuniše njegovo doba, ne propovijedaše uvijek slogu i mir. Ivan XXII. i Filip Franceski pomažu svojim auktoritetom i oružjem avanturistu Ivana Ceškog; a Petrarka, koji također življaše na Dvoru avinjonskom, šalje domovini opomenu, koja kasnije u karmanjolskom horu bijaše samo jedan istorijski spomenik. Ko se ne sjeća one pjesme rimskom senatoru, gdje pjesnik omotava ruke u kose Italije, pa ih tako tragički niže pred usponienom staro veličine i sadašnje mizerije? Ko se ne sjeća one pjesme upućene gospodi, što ratovahu oko Parme u godini 1344., pjesme jadovite i silne, gdje mržnja prama strancima u Italiji nađe tako žestoka oduška, a Ijubav prama otadžbini tako nježna izraza, pjesme, koja s jedne strane zove građane, da se grle, a s druge, da ubijaju ? A kada je Cola da Rienzo svojim tribunskim skiptrom sabirao oko sebe u Campidogliu glasnike iz svih gradova talijanskih, Petrarka zaista pomisli, da se njegova vajkadašnja želja primiče ispunjenju. I ostavi Dvor i Avinjon i zaboravi ljubav i postade nezahvalan Colonama: ne gledaše, ne mišljaše više ni na što nego samo na Italiju i Rim; on, koji je prije tri godine zazivao: mir, mir, mir, stade da proglašuje zator i rat: zator buntovničkom feudalizmu a rat građanskom ratu. „Kad pomislim — piše on Coli pred 1347. godinu — na onaj žalosni ali sveti razgovor, što smo ga prekjučer vodili na vratima one stare crkve, čini mi se, da sam čuo proročanstvo, da sam čuo Boga a ne čovjeka. Tako si božanski oplakivao sadašnje stanje, pad i ruševinu republike, tako si duboko stavio prst svog govorništva u naše rane, da, kad mi se god povrati u uši zvuk onih tvojih riječi, svagda mi naraste bol u duši, blaga mi sjeta oblije lice, a srce, koje je gorjelo dok si ti govorio, sada, kad