СРЂ

NAD GROBOM FRANĆESKA PETRARKE

315

misli, sjeća se svega i predviđa sve, razlijeva se u suze, ne već ženske nego čovječje, ali suze čovjeka, koji će svojom moći da se zgodnom prilikom zakani na nešto divno u slavu pravde i pravice. Pa i ako sam već otprije bio u mislima često s tobom, od onoga sam dana s tobom još češće, te čas očajavam, čas se nadam, čas opet, kolebajući se između nade i straha, govorim sam sebi: „0, da se to hoće ikada da ostvari! Da se hoće da ostvari još za mojih dana! Pa kad bih i ja mogao imati udjela u tako velikom preduzeću, u tolikoj slavi!" Pa se okrenem raspetome Isusu i podviknem glasom žalosnim a očima suzama orošenim: „0 dobri i preblagi Isuse, ustani, čemu spavaš ? Pogledaj šta sve podnosimo i od koga! Pogledaj šta rade tvoji neprijatelji a pod grbom tvoga imena!" A na takove neprijatelje Isusove (vi već znate, koji su to), bjesnio je Franćesko Petrarka tolikim bijesom, da reformatori XVI. vijeka mišljaliu čak da ga mogu ubrojiti među svoje preteče. Ni ljubavi ni zastrašivanja, ni štovanja ga ne savladaše. Pjesnik mira postaje gnjevan baš pred očima rimskog Dvora; pjesnik sramežljive ljubavi odbacuje svaki stid u opisivanju srainotnih djela dostojanstvenika. U poslanicama bez natpisa njegov latinski stil osnažuje se novom moći, izražavanja mu plamte grozničavom sumpornom svjetlošću, pakleni ognjevi bukte ližući prljave slike a sotona (ovo je jedini put što ga pjesnik spominje) predsjedava i upravlja. (nastaviće se)