СРЂ

SODERINI

298

U okrutno doba renesance, Soderini, pod nepravednim igom zle sreće, napojen žuči i prognan iz Firence, pribjegne ovamo da sakrije svoje žalbe i svoje suze. On bijaše čovjek slab, ali poštena i pravedna srca, a ne znadijaše da se opre i da se ne da olujama nezahvalne otadžbine, te ga progna. Kraj mora podigne gradac. Romon vala njegov jad uspava, ali kao iz rake svoje duše, gdje razmišljaše o ništavilu Ijudskog veličanstva, viđaše da su mu klapnja uzdisaji. Mimo dvore će mu drijeva i galije, ali ni jedna mu ne dovožaše izgubljeni gonfalun. Ja sam, ozlovoljen na svjetsku taštinu, povukoh se često u te razvaline, pun one dosade na svijet, koja potiče jadnoga pjesnika da samrt želi. Kako da ne, kad vidim da padaju narodi, prijestolja, plemstva, da pohlepa i lijenost pobjeduje, pa da dan danas i to pjesništvo pada! Cesto pred moju dušu prođe svjetina, koja hlepljaše da zadobije lovora, mali pjesnici ljubavi, cvijeća, samoće stihotvorci tašti bez božijeg poziva; oni čupahu tanke žice, bijahu bogati u riječima, u sitnoj besjedi, ali tu ne bijaše ploda prave veličine. Vi bardi i trobaduri, kojih zvučna harfa udaraše o krasoti i junačkim podvigama, vratite se, te učinite da se iznova rastvori Ijubavno cvijeće i da odjeknu pobjede, od kojijeh bi se slava od davnine bila utrnula, da ne bijaše vašijeh pobožnijeh, junačkijeh i svetijeh djela Đorđiću, Puciću, Ranjino, Gunduliću! Ja vas utaman zovem ! Vi velikani, s kojijeh divna postade vaša otadžbina, nikad se ne ćete povratiti! Ja želim da Vas što prije stignem, jer preveć stradah u svome vijeku. Dubrovniče, tvoj te prijatelj moli, pokloni mi jednu raku ispod tvojijeh vitijeh čempresa! Pokloni mi raku, Dubrovniče grade! Pjesničkijem plamom zaman obuzimljem srdašca ljudska, кб što utaman traži jarko sunce da zvijezde oživi, te ih odavna nestanulo i na vijeke. Daj Bože da ja u skončini pustim Ti dušu pjesništvom obuzetu, a u snu snijevajući prestavim se u vječnost! Rodenstein.