СРЂ

PJESNIKOVA TAJNA.

Napisao A. Fogazzaro preveo M. Grgurić. I. Danas, 2. novembra 1881., odlučio sam da zapišem tajnu, koja je život, blago, snaga duše moje. Niti moji roctaci, niti prijatelji, što ja znađem, sumnjaju o njoj. Jedna jedina duša u Italiji doznala je od mene nešto o toj tajni: ali takva je ta duša, da nije za stavno što o njoj progovorila. Mislim na osobu, koja će od mojijeh nasljednika dobiti ovaj rukopis; mislim na Vas, mila i vjerna prijateljice moja. Ako se, eitajući ovo, budete sjećali lombardijske crkvice, sred zelenila krasnog zaravanjka; budete li se sjećali tankog žuborenja vode u samoći; sjećaćete se također one moje ispovijesti, prekinute jecanjem bez suza, ganućem bez boli. Ja eto ostavljam Vamu na volju- hoćete li govoriti ili mučati. Bude li i na dalje ostala svijetu nepoznata moja tajna, nemojte, prijateljice moja, govoriti o njoj van samo s Bogom, u molitvama svojim; bude li koji naš književnik, putujući u tuđini, štogod neizvjesna doznao, pa bude li htio prikazati za dva novčića moje srce u Fanfulli, ili u Pangolo della Domenica, a da se ne ogriješi nego samo povjesničkoj točnosti, kažite Vi sukromno istinu onijem, koji me budu u ono doba još ljubili. Ali, budu li pisali o nama štogod krivo, što bi moglo koga ražalostiti i uznemiriti, sklopljenih Vas ruku molim a sa srcem punim jada, objelodanite ovu moju pripovijest. Bio sam pisao: srcem punim jada ijeda, izbrisah ono jeda, jer se ne bi mililo „dragoj", kao neka nečistoća. Nema više za nju i za me nego jedna pogibao na ovome svijetu ; prosimo od Boga da nas od jednoga samoga zla sačuva: a to je od sablazni. To je jedva moguće; ipak se nadam da ćemo biti uslišani; ali kad bi božja volja taka bila; činite, prijateljice moja, sve što bismo mi učinili da smo živi. Kad se ne b) mojoj riječi povjerovalo; potvrdite je