СРЂ

348

СРЂ. — SRĐ.

svjedočanstvima i ispravama koje će Vam u svakoj prigodi, na svaki zahtjev, podati moj prijatelj, doktur Paul Steel iz Rudesheima na Rajni u Pruskoj. Danas je Mrtvi dan ; magla se puši okolo prozora samotnog zaseoka, gdje sam kod svojijeh nećaka pogošćen; te me ona magla zatvara među uspomenama prošlosti. Njetko poda mnom ponavlja na pianofortu ne znam koja monotona vježbanja; u susjednoj sobi slušam tihi hod služincadi. Niko ne može mišlju dokučiti niti što radim, niti što osjećam. Ruka mi dršće, prsi mi se lome, a suze mi teku u grkljan. Ipak ova će se pripovijest činiti meni samome tako hladna. Htio bih govoriti, ali ne riječju koja umire, govoriti iz sjene nepoznatog svijeta ; živom riječi koja ide, ide neprestano od atoma do atoma; a slušana je valja da u svijetovima, do kojih ljudsko oko ne dopire, ako ima tamo duhova kadrijeh da ovako čuvstvo osjećaju. Htio bih da mogu govoriti ne svjetini, već samo plemenitim srcima, koja je bijeda ražalostila i pokosnim srcima, koja su od te bijede uživala. Moram li ja položiti pero, dati se u Božje ruke? Mislirn na nju, na zvijezdu svoju, slušam njezin slatki strani glas, naj slađi glas — mislim, što je ikad zvonio iz ljudskih usana; gdje kaže umiljato: piši, dragi; ivrite, love. II. Vi znate, prijateljice moja, da do 1872. god. ne imadoh za Vas nikakve tajne. Ako se nijesmo ljubili, ma koliko slobodni bili, to bijaše valjda za to, što između nas opstojaše prevelika srodnost osjećaja, prevelika zajednica misli, njekakva bratstvenost u ćudi; ljubav među nama bila bi kao njeka rodoskvrnost. Taj čudan razlog jednom smo ga zajedno našli. Ipak ne bijaše ono jedini uzrok; i Vi i ja imali smo i drugijeh razloga. Ne ću govoriti o Vašijem. Ali, sjećate se onog sna štoVam pričah, baš zimi 1872., jedne večeri kad bijasmo sami, aja Vam donesoh njeku čudnovatu knjigu: Du sommeil et des reves? Valja da ga se ne ćete spominjati. Sto je čudna u tom snu bilo, jest da ga bijah u dva maha usnuo, u razmaku od devet godina. U prvoj mladosti svojoj čitah poetičnu legendu onog bunara, toliko duboka, da niti ljudsko oko, niti ljudska sprava ne mogahu nikako doprijeti do vode. Dolazi jedan tro-