СРЂ

25

С РЂ

S RĐ

г °д. VI ДУБРОВМИК, 1П маја 1ПП7 Б Р- О God. Y l - DUBROVNIK, lvJ - maja g r у.

JEČMENI UŠTIPCI SA SELA.

Piše Don Marko Vežić.

I. Lako je pjevati, ali je teško plakati.

Da što je, već moja Stanurka, ona ono pjeva! — Izvirim na pomolj ravnici, a to uzazbilj ona, mala Stana, a od vraštva je i od pusta milinja seljani prozvali „Frantunieem", jer njezina smjeliuljavost, vižlavost i zrno je živoga srebra, svakome omilila, a priljubita milokrvnost i bezazlena nevinost maljušaste desetgodišnje Stanurke pritegla k sebi i moju ljubav i srdacnost. Ispred nje pase dvaestak repića, dvaestak vunjači i bijela i crna runa, a zvonce na proliodniku učesto i svakog trena titakne i ucvršćuje te, da ne preživlju, niti se povalile i drijemaju, već to živo i živolazno na bujnoj svibanjskoj paši pasu i baš reci: pašuju, a nije im korizmena ura, pa će i oči izgubiti, a zuba polomiti, dok ispod kamencića iskliještaju i iskriljaju vlas subog mogoruša. Nagoni se mlađe među sobom, janjad i dvizad, a i postarije špecne jedna drugu i šiškom kosimice zaskoči, ko da će joj : ajde bona, i onako nigda mlađe! Ja pred Stanurku, a ona začepi usta, već što prvoj kitici pjesme istrgla prvi cvijetak, jer kad priojknu i doda: lijepa Mara cvijeće brala, jecnu i zaustavi. — Blago tebi, moja Stano; ko plakao, ko se radovao, ti uvijek pjevaš! — Zalosti, oče, uvijek pjevam. Već moju pjesmu svak čuje, a niko suza ne vidi. — A zar i ti kad zaplačeš, i što je gore, suze roniš ?