СРЂ

398

СРЂ. — SRĐ.

plumpuddinga, i nek bude imao više obzira prama narodnoj manjini; tijem me ostavi u miru, i više nijesmo se ni sastali. Iziđoh da popijem kafu ispod kržljavih madjala na Belvederu, gdje je i moja krasna susjeda motrila žarki zahod sunca, a na obzorju, u dugom luku, divotni pogled vje6itih snijegova. Ja ne gleđah ni neba ni brda, niti nju; gledah tu pred sobom u bezdnu od sedam sto metara, preko prvijeh bokova suprotnog brda, preodjenutijeh travom, golemu hridinu s ruševinama starih kula, poznatu i milu svojim očima već od mnogo godina. Djetetom bijali stidan i ponosit. Sesnaestgodišnji momak, s glavom punom Leoparda i Viktor Huga, panteizma i pesimizma; prividno s velikim prezirom ljudstva, a u srcu s užasnom željom da budem od ljudi hvaljen, a od žena ljubljen, bijaše me spopala melodramaticna misao da budem ukopan onamo gore. Nijesam od davna viđao onu hrid, ona nije jamačno znala za moje ludo ljubakanje s gospođom; a sve misli moje prve mladosti, pola sokolovi a pola vrapci, tamo još vijahu svoje gnijezdo. Tu stanovahu još moje vruće sjete, ponosit prezir onoga što su moji drugovi zvali ljubav, i one ženske sjenke, koje mi se same činjahu dostojne moje Ijubavi. Da mi je onda kogod rekao, da ću i bez ljubavi upasti u mrežu take ženskinje, koja će me tražiti bez ljubavi, iz puke oholosti, bio bih odgovorio: to ne će biti nigda! A ipak ! Ne bih zbilja zaslužio da ležim kao planinski pjesnik, u onom uzvisitom groblju. Dobih sobu su dva prozora na sjever. I u večer vidjeh crnu liticu okrunjenu zvijezdama, te me je karala uspomenama čiste i ponosite prve mladosti moje. Pokušah da radim : iz duševnijeh klonuća često je kadro da me podigne krilo sretnog stiha. Pokušah da nacrtam osnovu idile; pomislih na krasnu djevojčicu, bijelijeh mišica, kod one vode na raskršću, na prozore obrasle karamfilima; pomislih i na Vas, oprostite, prijateljice moja. Vi znate način kako ja sastavljam: uzimljem jedno stvorenje živo, i motam oko njega svilu svoje pjesme, obavijajući joj oblik, a u isto doba drugijem ga krijući. Ali one večeri ne nađoh ni jedne niti tanke i jake poezije; izmrčih liartiju uzaludo i ništa drugo. Srce mi klonu. Sto ono kaže Heine: „Моје je srce kao more"! Ja mali pjesnik, kazaću samo da moje srce naliči skromnoj laguni, bez