СРЂ

LETIMICE KROZ POLJICA (P o 1 j i c a i P o 1 j i č a n i). piše Jakov Pivčević. I. Godine 1807. pade u Poljica francuska vojska, strašilo ondašnje Evrope, podjarmi ih, tisućugodišnju slobodu poljičke knežije za vijeke ukine, kuce popali, pokretnine pokrade, crkve ogoli, poglavice postrijelja i muškarce rasprša po svijetu. Iza takog udarca Poljičani se skameniše i lutahu u mrtvilu bez glave i bez cilja, i kud bi okoui, vigjali bi crnilo, a kuda krokom, gazili bi ruševine. Uzdišući za izgubljenom slobodom, nijesu znali ni pomisliti na budućnost, a kamo li se na što ozbiljna odlučiti. Triput, kaže se, sreća pomaže junaka, a trideset i tri nesreća zalijeta jadnika. Kroz kratko vrijeme Poljičani pretrpješe još dva golema udarca. Rastrojiše im domovinu i podjarmiše je pod tri susjedne općine: Omiša, Splita i Sinja, da okuša, kako je slabijemu uz jačega. Malo za tim ukinuše im jedini narodni zavod, sjemenište Priko, gdje se je gojila i branila naša blagosovljena glagolica, koja bi bez Prika odavna iščezla bila i gdje se pisala i naša poljička bosančica (stara ćirilovica). I crnoj se sudbini katkad smili nad patnikom, a vrijeme svakoj nesreći nagje melema: tako se poče i Poljičanima razgaljivati pred očima, otresoše se ubitačnog mrtvila i počeše se sami u se pouzdavati, te marom i radom osoviše se na svoje noge. Pogradiše izgorjele kuće, obradiše zapuštene zemlje, napasoše stada, uputiše se u trgovinu, posvetiše se nauci i progledaše, a i bolje bi da nas nije mnogo, a tijesni nam megjaši. * Mnogi su strani ljudi o Poljicima pisali; više ih površno, neko pogrješno, a malo ih terneljito. Ipak su im Poljičani harni i zahvalni.