СРЂ

DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST. (svršetak). Un. Profesor Pavle Popović. Biograd.

Šesnaesti vijek, vidjeli smo, bio je plodan, raznostruk i zanimljiv; 17. vijek je plodniji i bolji. On predstavlja klasični period dubrovačke književnosti, vrliunac ove malene i provincijalne poezije. Istina, u njemu se g'ube izvjesni zanimljivi književni rodovi koje je 16. vijek njegovao (n. pr. komedija), ali se drugi rodovi dižu i odjedamput dolaze do kulminacije. Lirslca poezija, i u njoj naročito Ijubavna poezija, traje i dalje, nastavlja se neumorno, po modelima već utvrđenijem, po tradiciji koja ima silan uticaj jednako, a katkad i van nje, slobodnije i originalnije; u pogledu forme nju karakteriše promjena stiha: dok je u 16. vijeku vladao mahom dvanaesterac, ovdje skoro isključivo vlada osmerac. Njeni najbolji predstavnici jesu Horacio Mažibradić (poč. 17. vijeka), Ivan Bunić (f 1658.) i Vladislav Menčetić (•]- 1666.). Mažibradić je u čistoj Ijubavnoj poeziji potpuno u tradicijama starijeh dubrovačkijeh pjesnika; u drugoj lirskoj poeziji, u poslanicama na primjer, on ima vrlo mnogo ličnoga, iskren i karakterističan akcenat bola i patnje, puno slobode lične, u dubrovačkoj književnosti tako rijetke poezije. Bunić u svojijem Plandovanjima i razgovorima pastijerskijem njegovao je čisto ljubavnu poeziju i kraću pastoralnu i idiličnu pjesmu u kojoj su opet ljubavni motivi glavno i koja je i u talijanskoj tadašnjoj književnosti cvjetala; on takođe ima frazeologiju i afektovanost starijeh dubrovačkijeh liričara, kao i tada jakijeh marinista taiijanskijeh, ali ima i veći reaiizam, češću đuhovitost i mnogobrojnije čiste i iskrene izlive. Menčetić, koji je takođe pisao ljubavne postorale i idile, ima takođe modernijeh crta. Religiozna poezija jača je i razvijenija nego ranije. Dok nju u 16. vijeku njeguju samo dva tri pjesnika, ovdje je čitava plejada; ni u talijanskoj poeziji nije ona tada malo zastupljena. Religiozni su pjesnici: Ivan