СРЂ

530

СРЂ. — SRĐ.

— „Ко si ti i odakle dolaziš?" — „Pitaj bogatoga ko je i odakle dolazi, on bo ima oca i ognjište. Odakle ja đolažim'? Može bit da to znade vjetar, koji tjera onaj oblak i koji ja mogu zvat svojijem bratom. Ko sam ja"? Ja sam kao snijeg, koji pada s noga noći na prag tvoje kolibe". — „Ali ne iščezne kao snijeg, ne odnese ga vjetar, kao što ucini sa oblakom njegovijem bratom. Dijete ostade i poslade momkom. Prođe godina, prođe druga, i već je njegova sjekira obarala dubove u gori; prije svršetka četvrte svoje godine ubio je vuka, koji je prijetio stadu. Sta radi on sad svojijem dobrijem glasom, koji nam je bio mio i koji je mračio sve druge? Starac sjedi bez snage u kolibi; on ceka, ali uzalud, jednu riječ, jednu samu riječ o ratu. Njegova domovina je li slobodna ili pobjeđena? On ne razumije govor tica, on ne zna rastumačit graku gavrana, nijedan stranac ne će donijet vijesti u njegovu pustinju A momak, koji je bio njegovo jedino ufanje, ispituje i kuša žensko srce!" Kad ljeti u veče, usred počivanja prirode, nalična nedjelnome počivanju, sasvijem iznenada, neopažena pijavica. brza kao strijela, udari u prsi jezera na dno dubrave, dub se još ne miče, nijedan ćuh ne kreće iglaste krajeve bora, mirna su velika stabla, miran je cvijet na vrletnijem obroncima, ali u dubinama jaza već ječi oluja. Na isti način momak, kako mu poj udara u uši, ostaje nijem, nujan, nepomičan, ali na svaku riječ čuje jače kucati svoje srce. Sve veče stoji sjedeći uz djevojku, pa iza toga, u isto vrijeme kad i starac, ide na počivanje. Reklo bi se da je on prvi zaspao, ali prije nego se iko probudi, kad teker puče zora, izvlači se sam iz kolibe. Svanulo je, sunce je izašlo na pomol, ali se ne bude nego dvojica u žalosnome stanu. Djevojka spravlja ručak, ali za trpezu ne sjedaju nego samo dvojica. Iza toga nastaje objed, ali onaj, kog čekaju, nije se vratio. Celo starčevo još nije namrgođeno, oči su djevojčine još bez suza, ali poslije objeda, ni jedan ni druga ne uživaju nedjeljno počivanje. Jedan sat prolazi, priličan onome kad se sakupljaju po nebu olujni oblaci. Starac kuša koju utješnu riječ: „Grad je daleko, kćeri moja, putovi su trudni, jesenske su kiše nabrekle potoke i napunile